Iako svijet u globalu stoji dosta dobro, problema naravno ima i posebno ih ima u Hrvatskoj – i onda uzoriti kardinal Bozanić na misi za Uskrs u zagrebačkoj katedrali identificira i locira krivce – to su zamislite, ne oni koji mrze sve drugačije, ne oni koji kradu, već javni mediji, i to oni koji eto ne sviraju onako kako bi hrvatski crkveni vrh htio.
Uzoriti kardinal, čini se, ima ozbiljnih problema s medijima, pa tako kaže: “Pod valutom slobode izražavanja se javno prokazuju svjedoci koji ne kriju svoje kršćansko uvjerenje. Zlo želi vladati medijskim svijetom. Pred javnost stavljaju jalove rasprave iz prošlosti.“
Kakva je to fraza „pod valutom slobode izražavanja“? Sloboda izražavanja ili postoji ili ne – to su samo u raznim diktaturama, od komunističkih do fašističkih, objašnjavali kako eto sloboda izražavanja postoji, ali je eto ograničena jer je neki znaju zloupotrebljavati. Istina je znaju – pod slobodom izražavanja svašta se može reći i svakoga se može povrijediti. Ali, sloboda izražavanja je osnova demokratskog sustava – i stoga treba pretrpjeti ponekad i loše i neutemeljene kritike, posebno kada se radi o javnoj osobi.
Zar netko u Hrvatskoj prokazuje vjernike?
Zanimljivo bi bilo saznati, imenom i prezimenom, tko se to „prokazuje jer ne krije svoje kršćansko uvjerenje“? Znate li nekoga iz vaše blizine tko je bio „prokazivan“ u ovoj Hrvatskoj jer je išao na misu i javno govorio kako je vjernik? U većim gradovima oko toga niste imali problema ni nakon 60-tih u Jugoslaviji, kamoli danas u Hrvatskoj. Naprotiv, ponegdje će vas pogrešno gledati ukoliko npr. ispišete dijete sa školskog vjeronauka.
Istina je, govori se i piše o odnosu prema crkvi javnih osoba – ali to je dio njihovog javnog djelovanja i oni su samim javnim djelovanjem pristali da se o njima više zna. Govorilo se i pisalo o onima koji nisu vjernici, pa se i govori i piše i o onima koji jesu vjernici. To ljude zanima, a ponekad i same te javne ličnosti dovode sebe u situacije kojima dospijevaju na naslovnice. Govoriti o primjerice „našem“ i onda valjda „njihovom“ bogu kada se govori u Vrhovnom Biću abrahamskih religija – jedna je od stvari koje zanimaju i novinare i građane.
Također, ako netko uz svu pompu novinara i kamera dovede svećenika na blagoslov javnog prostora, tipa ministarstva, kao što je to napravio bivši ministar Crnoja – naravno da će to biti stvar i pozitivne i negativne kritike medija (makar se u konačnici pokazalo da je blagoslov tog konkretnog ministarstva bio prilično učinkovit).
Vjerniku, a to i uzoriti kardinal zna, ne trebaju ni blicevi ni kamere kako bi iskazao svoju vjeru, pa će onda blagoslov radnog prostora, ukoliko to želi, učiniti u privatnom angažmanu. To nije javna stvar. Vjerujem – neće nitko imati ništa protiv da se ministar osjeća ugodnije u blagoslovljenom prostoru.
Ali ako netko želi javnu stvar uz bliceve i objektive, neka se ne žali ako dobije – javnu stvar.
Uostalom: “Kad molite, ne budite kao licemjeri koji se vole upadno moliti u sinagogama i na raskršćima, da ih vide ljudi. (Mt 6, 5).“
Zlo medijskog svijeta
Kardinal dalje kaže: „Zlo želi vladati medijskim svijetom.“ Znači li ovo da je Nečastivi osobno novinar ili želi preuzeti medije ili građani slušaju i gledaju samo takve medije? Činjenica je da u Hrvatskoj Katolička crkva ima ni manje ni više nego svoju novinsku agenciju: postoji IKA – Informativna katolička agencija, osnovana od strane Hrvatske biskupske konferencije. Postoje i crkvene novine, portali pa čak i radijski programi – a Katolička crkva se redovno vidi i na Državnoj televiziji.
To što građani možda više gledaju razna medijska smeća: reality showove, slušaju lošu glazbu i prate emisije gdje se skidaju uroci za novce – problem je i Katoličke crkve, ali i svih drugih koji bi željeli da se građani bave kvalitetnijim sadržajima. No, mediji prenose ono što se gleda i čita i „klika“, a možda bi se i Crkva kroz vjeronauk na koji ide većina djece mogla malo više potruditi oko prenošenja drugačijih vrijednosti?
Na kraju imamo i izjavu: „Pred javnost stavljaju jalove rasprave iz prošlosti.“ Ne znamo na što uzoriti kardinal tu misli, ali kako su Hrvati imali poprilično pogrešaka u prošlosti, onda nije zgoreg podsjetiti ih na njih – jer ukoliko se stadionima i drugdje ori „Za dom – spremni!“ onda je dužnost medija da podsjete koji zločinački režim je koristio upravo taj poklik.
Ta još je 14. svibnja 1941. blaženi Alojzije Stepinac pisao Paveliću: „»Ovaj čas primio sam vijest, da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali smatram ipak svojom biskupskom dužnošću, da podignem svoj glas i kažem, da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt.“ (Krišto 2, dokument br. 15, str. 39–40)
O prirodi tog režima nema ništa nejasno – pa na taj režim treba i podsjećati. Isto kao i na režim koji je došao nakon njega, a također je ubijao ljude bez suda. Pisati o svemu tome – i jest svrha medija.
Raspravljati – još bolje. Organizirati okrugle stolove i televizijske emisije – da, jer šutnja ne rađa ništa dobro do frustracija i izbijanja istih.
Pravi i lažni proroci
Govori dalje kardinal Bozanić: „Ondje, međutim, gdje kršćani ne prolijevaju krv prečesto se razapinju vrednote koje su niknule iz Kristova križa. Zato se agresivno, pod valutom slobode izražavanja, javno prokazuje svjedoke koji ne kriju svoje kršćansko uvjerenje u politici, kulturi i znanosti. Zato se obiteljima koje svjedoče kršćansku sliku muškarca i žene, oca i majke sa svojom djecom, šalju poruke da su manje poželjni od nekih drugih oblika suživota, kojima se želi predstaviti tzv. novi oblik obiteljskog života, (…)“.
Uzoriti, ako je netko u ovoj i ovakvoj Hrvatskoj razapinjao vrednote koje su niknule iz Kristova križa, to su bili oni koji su provodili kriminalnu pretvorbu dok su drugi bili na ratištu, to su bili oni koji su davali otkaze radnicima kako bi prodali zemljište, to su bili oni koji su na početku rata građanima prodavali oružje za obranu, a koje je već dijaspora platila… Tu su i oni koji su poslovna carstva gradili na nevolji drugih, to su oni koji su izvlačili novce iz firmi umjesto da plate radnike, tu su i oni koji su ucjenjivali, a tu su i dalje oni koji će trudnici dati otkaz iako ih rodiljni dopust ništa poslovno ne smeta (sve naknade pokriva država). Tu su i korumpirani činovnici, načelnici, gradonačelnici, pa čak i bivši premijeri – pa oko toga od Katoličke crkve nismo čuli ni slova osim jedne izjave o „grijehu struktura“.
Isus daje zlatno pravilo: “Sve dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci! (Mt 7, 12)”. Upozorava ljude, da se čuvaju lažnih proroka, koje će prepoznati po njihovim zlim djelima. A koliko tih lažnih proroka u skupim odijelima i pred crkvama parkiranim skupim automobilima s pratnjom, sjedi u crkvama u prvim redovima? Kada ste ih prozvali, uzoriti?
U zemlji u kojoj bit uspjeha jest mračna umreženost, lažne javne nabave i svekoliki kriminal koji se ne kažnjava, u takvoj zemlji uzor mladima će postati upravo kriminalci u skupim autima i košuljama koje koštaju radničku plaću. Ne čini li se možda da to upravo jesu novi lažni proroci, o kojima je još Isus pričao? Jer vode mlade u smjeru u kojemu ni uzoriti kardinal, a ni mi mnogi drugi, vjerujem da ne želimo da ih vode. Zašto se takvi ne prozivaju?
Umjesto takvih – prozivaju se oni koji govore da su moguće i druge i drugačije obitelji. Nitko ne govori kako su klasične obitelji manje vrijedne – već obratno, govori se i kako su drugačije obitelj jednako vrijedne: i one homoseksualne, i one s vlastitom, ali i usvojenom djecom, i one koje uključuju potomke iz prvog braka, i one bez djece, pa čak i obitelji gdje je potomka rodila surogat-majka. To su stvari za raspravu – i nisu isključive, niti svi kršćani imaju oko njih jednako mišljenje.
Glede konkretno LGBT zajednice, podsjetimo kako je Pavao Krešić, predsjednik Sinode Evangeličke crkve u RH, napisao još 2013. godine:
„Ako je grijeh u užem smislu voljni odabir, tada je puno prije grijeh ono što vjersku scenu puno manje uznemirava: krađa, izrabljivanje, laganje, preljub itd. Kao izostanak samodiscipline, lako je pokazati isto za pretilost, pušenje, alkoholizam i sve druge ovisnosti. Nadam se da niste jednako strogi i prema takvim grešnicima koji skrnave tijelo i dušu.
Po mojem iskustvu, sa spolnom orijentacijom je sasvim drukčije. Ja je nisam birao nego sam je otkrio u sebi. Pamtim kako su me stvorenja koja su bila bez veze jer se nisu znale ni igrati rata, ni potući, ni zaigrati nogomet, odjednom počela silno zanimati. Vjerujem da se to isto tijekom života dogodilo u svakom čovjeku uz jednu razliku: milina je biti većina.
Bio sam blagoslovljen odsustvom potrebe da se skrivam, da glumim drugačiju sklonost. Mislim da je duboko kršćanski dati i našoj, po nekim sklonostima drugačijoj braći, istu slobodu koju je Gospod pridržao svakom čovjeku: da ne grade život na licemjernoj mimikriji, da budu to što jesu.“
Spomenimo i kako neke konzervativne stranke u Europi podržavaju homoseksualni brak – upravo jer smatraju da je to što homoseksualne osobe žele brak, a ne nekakvu drugačiju zajednicu, pobjeda njihovih, drugačijih ideja.
Stoga, Katolička crkva u Hrvata ne bi trebala nikako priču o drugačijim obiteljima smatrati kao neki napad, a ponajmanje u to uključiti Zlo, već kao priču za raspravu – ta 2016. godina je, može se valjda raspravljati o svemu. Nije ni npr. Luteranska crkva u Švedskoj došla odjednom do zaključka kako će obavljati ceremonije vjenčanja istospolnih parova. Svijet se mijenja.
Naravno da će u svemu tome tome biti i ponekog ljutog i često anonimnog internetskog jurišnika koji će drugačije ružno napadati – ali za takve anonimuse iza monitora može se samo moliti da si nađu svoju, ma kako malu, dušu.
Problem materijalnog
Problem Crkve u Hrvata postoji – kao prvo to je u ovo doba dugogodišnje krize problem materijalnog. Često se i prečesto svećenici vide u materijalnom luksuzu kakav im nije primjeren. Od velikih građevinskih objekata do vrlo luksuznih automobila.
Evo, konkretan slučaj, nakon žalopojke da župljani za crkvu malo daju, svećenik se pojavi u ni manje ni više nego u novoj crnoj Toyoti RAV4. I kada su mu to vjernici prigovorili, reče da ne može na magarcu obilaziti župu. Toyota RAV4 ima simpatični moto: „Drugačiji pogled na svijet.“, ali teško će taj pogled shvatiti ljudi koji mahom rade za 3000 do 4000 kuna na mjesec.
Taj svećenik i ta konkretna Toyota više će naštetiti Katoličkoj crkvi nego svi „liberalni“ i „lijevi“ mediji.
Sjetit će se ljudi onoga Radićevog: „Vjeruj u Boga, ali ne i u popa“, pa i pravim vjernicima crkva sve manje ostaje mjesto za molitvu. Jer, istini za volju, na skupovima crkvenih velikodostojnika vidi se prilično Mercedesovih trokrakih zvijezda, ali ih drugih zemaljskih simbola njemačkih premium modela. Spadaju li crne limuzine, daleko skuplje od vozila potrebitog za obavljanje službe u riječi: „Ne sabirajte sebi blago na zemlji, gdje ga izgriza moljac i rđa; gdje lopovi prokopavaju zidove i kradu ga! Nego sabirajte sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne izgriza, gdje lopovi ne prokopavaju zidova i ne kradu! Jer gdje ti je blago, tu će ti biti i srce.“ (Mat.6:19-21)
Novinari o tome pišu, foto-reporteri takve stvari snimaju – i to je njihovo pravo, ali i dužnost sve dok Katolička crkva prima novce poreznih obveznika. Dok je netko na proračunu – onda njegovi prihodi i rashodi nisu „privatna stvar“, ma koliko bi neki to željeli. Ukoliko kardinal želi dakle više privatnosti i manje „petljanja“ medija, kao prvo može predložiti model financiranja crkve gdje će uplaćivati samo vjernici. Dok nije tako – pitanje trošenja crkve je pitanje svih.
Crkva i politika
Čini se da je Katolička crkva bila prilično zadovoljna promjenom vlasti, evo čitamo i o posebnim uskrsnim čestitkama za dužnosnike – pa bismo oko toga željeli podsjetiti: Hrvatska nije monarhija, dužnosnici nisu od Boga, nego od naroda, pa im posebno ne treba ni čestitati, ako se već ne čestita posebno trgovcima, vozačima kamiona, pravnicima… To što neki ljudi u neko vrijeme imaju obvezu obnašanja vlasti – jer ih je narod to ovlastio, ne čini ih ni na koji način posebnim u smislu vjere.
Glede medija, u pluralnom društvu kakvo smo ima medija raznih: lijevih, desnih, liberalnih, katoličkih – i svatko ima pravo na svoj pogled na svijet (potpuna objektivnost se očekuje samo od medija koje svi financiramo kao što je HRT). To što se neki stavovi nekih medija kardinalu ne sviđaju – ne daje mu pravo da u srednjevjekovnoj maniri iste naziva slugom Zla, već neka u maniri 2016. godine otvori argumentiranu raspravu. Uostalom, ono što mu se ne sviđa – ne mora čitati, kao ni svatko od nas.
U protivnome, ako se procjenjuje što je poželjno, a što drugačije pisanje, dobivamo onu Titovu: „Mi jesmo za demokratiju, ali ne da svatko radi šta ‘oće!“, a vjerujemo da nije nakana u 2016. godini uzimati krilatice komunističkog diktatora kao poželjni oblik djelovanja. Najgore je uostalom početi ličiti na vlastitog neprijatelja.
Ako Katolička crkva u Hrvata ima nekih problema, a čini se da ima, neka prvo pogleda samu sebe i koliko je primjerena vremenu u kojemu se nalazi. Dok se papa Franjo vozi u starom Fordu ili Fiatu 500L, kod nas se voze njemačke limuzine, dok su se papa Franjo i patrijah Kiril zagrili i dali zajedničku izjavu – nismo čuli slične zajedničke izjave od vrha katolika i pravoslavaca u Hrvatskoj. A nismo čuli ni pravu osudu kriminala. Ali eto, čini se kako su različiti u viziji obitelji veća opasnost?
Previše se materijalnog i previše politike uvuklo u Katoličku crkvu u Hrvata, pa se sada traže izlazi – a problemi su uvelike u Crkvi samoj. Usput, čujem kako je vlaga uništila skupi poludragi kamen oniks, na zgradi Hrvatske biskupske konferencije – pa kako bi narod rekao: „Bog dao – bog uzeo!“
Izvor: Goran Vojković/Index.hr
