round image on layout top

Dragi glasači, željeli ste “Alan Ford”. To ste i dobili. Superhik vlada!

21. ožujka 2016. by urednik divider image
17.02.2016., Zagreb - Cetvrta sjednica Vlade RH. Vlaho Orepic, Josip Buljevic, Miro Kovac, Tihomir Oreskovic, Tomislav Karamarko, Bozo Petrov. 
Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Prođe to vrijeme brzo. Mic po mic, eto nas i do dva mjeseca nove vlasti, a u ta dva mjeseca Hrvatska se reformski učinkovito pretvara u epizodu “Alan Forda”. Nema što, promjene su brze i reformski temeljite, a sve što je do jučer bilo nemoguće, najednom postaje dohvatljivo i stvarno.

Nakon samo 60 dana – ukratko – probudili smo se u zemlji u kojoj je sve moguće. Moguće je da rođendan predsjednici organizira teški porezni utajivač. Da je ključni opinion maker vladajuće konzervativne stranke postao novinar koji je kurve plaćao kokainom. Dobili smo vlast u kojoj je jedan ključni akter krivotvorio diplomski rad, a drugi je osuđen jer se lažno predstavljao kao inženjer šumarstva. Vlast u kojoj je doministrica kulture sebi kao šef kazališta plaćala izdašni interni honorar, a doministar turizma je zloglasan po tome što je kao bloger vrijeđao turiste. Jedan od koalicijskih stupova te vlasti je gradonačelnik protiv kojega stoji otvorena kaznena prijava, a ključna sastavnica te vlasti je stranka koja naciji još nije vratila pare usisane kroz Fimi-Mediju. I upravo ta konstelacija s koca i konopca, taj čudni zbor otuđivača stiropora, liječenih fašista, osuđenih krivotvoritelja, dilera i “resavskih” prepisivača sada reformski revolucionira hrvatsko društvo sveudilj i poprijeko. Gdje god ih može naći – od policije do novinara – nalazi “zdrave snage” da one jogurt-tehnikama iz 1989. izvedu unutrašnji prevrat. Pritom se taj prevrat izvodi u režiji ljudi i na korist ljudi u čijoj biste nazočnosti dobro pazili da vam neopazice ne nestane novčanik. Iako se u Hrvatskoj često govorio o “ideološkom sukobu”, meni se čini da je taj ideološki sukob ozbiljno precijenjen. Ovdje se prije radi o sukobu kućnih odgoja, o invaziji ljudi koji u ime prepredenog, privatnog probitka ni od čega ne prežu i ničega se ne stide.

To je “korjenita promjena” kojoj upravo u ovom trenutku svjedočimo. Ta revolucija je takva da sama konkurira svakom satiričnom programu. Stoga je sasvim razumljivo da će ta i takva satirični program i dokinuti. Pa je tako HTV već u prvom tjednu “zdravih snaga” ukinuo satirični program “Montirani proces”, i to zbog širenja nacionalne i vjerske mržnje. Doista je groteskno to obrazloženje slušati od stranaka i od ljudi koji su širenje nacionalne, vjerske i tipografske mržnje pretvorili u svoj decenijski politički “core business”.

U Hrvatskoj, ukratko, ima mnogo novog. “Reforme” su uznapredovale. No, pokraj tih mnogih novina, u bujici tih živih revolucionarnih tekovina, pokatkad zaboravimo da u Hrvatskoj ima stvari koje su i stare, nepromjenjive i iste. A da revolucija neće baš sve promijeniti, da će neke stvari ostati i iste, mogli su se uvjeriti svi oni koji su početkom ovog mjeseca u tjedniku Telegram čitali intervju s novim ministrom turizma, Umažaninom Antonom Klimanom.

U ovih 60 dana – treba reći – svašta smo čuli od novih (do)ministara i (do)ministarskih kandidata. No, ni jedan od njih bio tako brutalno iskren kao novi ministar turizma Kliman koji je na upit novinarke Telegrama “Koliko je, po vašem mišljenju, potrebno novih hotela u Hrvatskoj?”, odgovorio jednom jezgrovitom rečenicom od tri riječi u kojoj je kao u kapsuli s ekstraktom destilirano trenutno hrvatsko društveno ludilo. Ministar je – naime – mirno odgovorio: “Koliko god stane”.

U te tri riječi – “koliko god stane” – kristalizirana je Hrvatska godine 2016. Zaboravite urbanističke planove i održiv razvoj, energetske otiske i demografski pritisak, mjerljive parametre i planove upravljanja, zaboravite sva ta palamuđenja kojima nas desetljeće zasipaju urbanisti, ekonomisti, sociolozi i demografi. Umjesto mjerljivog, racionalnog i ozbiljnog razgovora o planiranju i razvoju, mi smo dobili trumpovski (ili kerumovski) britak, jednostavno sročen “razvojni model”. Naime, gradit ćemo koliko god stane.

Zaboravite – također – partizane i ustaše, crvene i crne, vjeverice, dabrove, hrčke i šake jada. Zaboravite crne kape, Thompsona i Milu Kekina. Sve te dubinske ideološke podjele u nekim su bitnim pitanjima dirljivo premoštene. Naime, “koliko god stane” jedina je ideologija koja u Hrvatskoj niti jest, niti će uskoro sići s vlasti.

Jer, ideologija “koliko god stane” – dakako – nije na vlast došla sada, s ovom novom Vladom pseudodomoljubnih mistika. Dugo je već to “koliko god stane” na vlasti u Hrvatskoj, barem još od doba Sanadera i Hypo banke. Ta “koliko god stane” ideologija vladala je i za prošle Vlade kad je Grčić u Splitu ruku savijao otočkim SDP-ovcima da glasaju za nerazumne urbanističke planove. Ta ideologija već puno desetljeće skladno pomiruje i IDS-ovce poput Jakovčića i Miletića, i HNS-ovce poput Vlahušića, i SDP-ovce poput Baldasara, i HDZ-ovce poput Klimana ili Ževrnje. Osnovno polazište te ideologije nije ni jedna od dežurnih “floskula” – ni fašizam, ni antifašizam, ni istrijanstvo, ni starčevićanstvo ni tuđmanizam. Osnovno polazište te ideologije je uvjerenje da je (u ovom slučaju, jadranski) prostor nepotrošiv resurs koji se uvijek može trošiti još i još, i to zato da bi financirali svoj neodrživi “vida loca” životni stil te uzgred i čudesno obnovili vlastiti politički mandat. Pod ruku s tim polazištem ova ideologija ima i drugo, mnogo gore: uvjerenje da u toj nedođiji, gdje sve to “koliko-god-stane” treba utrpati, ionako žive nebitni aboridžini koji u toj jednadžbi funkcioniraju kao efemerni višak za otpis. Pritom, dakako, perpetuiranju te ideologije na ruku ide to što su oni koji će biti njezine žrtve ujedno i njeni najlojalniji glasači.

Pamtite onu mobitelsku reklamu u kojoj tamnokosa Dalmatinka pjeva “e, da mi je cimentati more?” Pamtite? E, pa sad znate. U Hrvatskoj song iz reklame za mobitel može postati javna politika.

A kako bi u praksi trebala funkcionirati ta javna politika, ta transideološka operacija “koliko-god-stane”? To nas je u istom Telegramu, samo koji tjedan prije ministra Klimana, poučio još jedan od važnih aktera hrvatske nadideološke cementne pomirbe, a to je turistički konzultant i frontmen turističke konzultantske kuće Horwath Consulting, Miroslav Dragičević. Samo petnaestak dana prije Klimanova programatskog “koliko-god-stane” intervjua, Dragičević je i sam na istim novinskim stupcima iznio know-how te operacije. Investitorima – naime – treba dati da sagrade hotele gdje god mogu i žele. Budući da se njima to zapravo ne isplati, veli Dragičević, treba ih stimulirati tako da će uz ponešto hotelskih kapaciteta sagraditi puno više vikendaško-apartmanskih. A budući da nije baš posve vjerojatno da će im se čak i tada to isplatiti, njih (e, tu napuštamo laissez faire i neoliberalizam) treba financijski potpomoći država. Vjerovali ili ne, to je turistički razvojni program koji iznosi čovjek koji je zadnjih desetljeća milijune zaradio radeći planove i elaborate za nebrojene županije od Istre do Splita.

Budući da je moguće da neki od vas ovo ludilo nisu otprve shvatili, prevest ću ga na zdravorazumski jezik. Dakle, vi ste stanovnik priobalja, imate apartmane, sladoledaru ili piceriju. Plaćate svoje dažbine i poreze, koji nisu mali. Te poreze ubire država. Potom ta država te poreze koristi da bi financijski pomogla. Pomogla kome? Onima koji kane graditi u bivšim maslinicima koje su kupili kao poljoprivredno zemljište, pa ih potom pretvorili u građevno. Što će onda oni s tom pomoći napraviti? Sagraditi apartmane, sladoledare i picerije, koji će biti noviji, moderniji i ljepši od vaših. Ukratko, potpomognuti vašim novcem te vlašću za koju ste vi glasovali i koja bi vas trebala zastupati, izbacit će vas s tržišta kao nekonkurentne pa će vaš zavičaj odsad oni, a ne vi cijediti kao limun. Nema što: sjajna zamisao, dostojna konzultantskih milijuna. Uzet će vaš zavičaj, vaš pejzaž i vaše porezne novce, instrumentirati politiku koju ste vi birali, a s ciljem da bi vas same izbacili s tržišta u korist nelojalne konkurencije.

Ako se Hrvatska pretvorila u “Alan Ford”, onda u “Alan Fordu” – dakako – mora postojati i Superhik. A Kliman i Dragičević ozbiljno se kandidiraju za tu važnu ulogu. Oni su u novom i svježem ruhu reciklirali formulu koju pamtimo iz stripa iz našeg djetinjstva. Naime, otmi siromašnima da bi davao bogatima.

Dragi glasači, željeli ste “Alan Ford”. To ste i dobili. Superhik vlada.

Autor: Jurica Pavičić/JL



MARKO PUPIĆ BAKRAČ...

zahtjev-naslovna

Povodom izbora Rena Sinovčića od strane ŠZZŽ, gradski vijećnik Marko...

read more

MARKO PUPIĆ BAKRAČ Iza...

pupic-sinovcic

Povodom izbora Rena Sinovčića na izbornoj skupštini ŠZZŽ održane dana...

read more

AKCIJA MLADIH PITA...

23.11.2010. - S. C. - Banine 6

Poštovani predsjedniče Hrvatskog atletskog saveza, Gospodine Vestiću Vaše...

read more


bottom round image

footer blue big nice

footertop right
© 2012 - 2016 Barrus d.o.o. Zadar