Stigla je jesen. Sa jedne strane toliko omražena, a s druge strane toliko iščekivana. Savršeno je jasno da bi neki htjeli da ljeto potraje još bar koju godinu ako već ne može desetak da se sve zaboravi, da se pređe preko toga što je bilo, ležeći bezbrižno i opušteno na plaži ili kod kuće na +35 C bez volje za ičim.
Nedavno sam čuo da jedan gospodin kaže da se za koju godinu više neće ni znati tko je kosio, a tko vodu nosio, a to, koliko čujem vole reći i današnji građevinski investitori u nadi da će doista tako i biti.
No je li sve baš tako?!
Vratimo se malo u prošlost u, recimo 1991. godinu, godinu koje se mnogi danas nerado sjećaju, kad je počela borba za osamostaljenje Hrvatske, kad su počeli prvi sukobi i barikade, kad još nije ni postojala Hrvatska vojska već samo Hrvatska policija, još u povojima. Mislim i na ono vrijeme u kojem je većina građana grada Zadra pokušavala ostati sabrana i dalje odlaziti na posao u pekare, mljekare, vatrogasne domove, policijske postaje, bolnice i ostale potrebite institucije… (oprostiti će te mi ako sam koga izostavio), kako bi grad koliko toliko funkcionirao u metežu tog vremena. Sjetim se tada snimki onih kolona vozila prema Pagu, Istri, Umagu, koje sam gledao u vijestima pitajući se, tko su ti ljudi i zašto i kamo odlaze?
Sjetim se i tada mladog momka iz Zadra koji je obukao žensku suknju, ženske čarape i cipele te našminkan kao kakav tranvestit pobjegao u nama daleku zemlju iz koje se nedavno ponosno vratio kao veliki poduzetnik i investitor.
Jednako se danas sjećam i ogorčenih komentara ljudi koji su ostali tu osuđujući iste te koji su pobjegli nazivajući ih izdajnicima i kukavicama.
Možda smo otišli malo predaleko u prošlost i preteška ratna, neki će reći – komplicirana vremena, pa ću se vratiti malo nazad u npr. 2004. godinu. To je godina u kojoj se sad neki drugi oblače u ženske haltere i tangice ali iz sada sasvim drugih, perverznih i za ovu tematiku nebitnih razloga ali i osvrnuti se gradom, prošetati tom toliko puta opjevanom Kalelargom, popiti kavu u jednom od kafića jedne poznate stare ugostiteljske tvrtke, kupiti spizu našoj najvećoj Zadarskoj trgovačkoj kući na Kalelargi, po ribu kod naših bodula na ribarnicu pa polako preko mosta uz ogradu tvornice TIZ kući spremiti ručak.
Kući sam stigao, spizu sam obavio ali se nemogu oteti dojmu da nešto ozbiljno ne štima s ovim gradom! Pokušati ću vam dočarati jutro te 2004. godine.
Došavši na kavu u jednu od starih gradskih kavana kroz usputni razgovor sa konobarom doznajem da je ista grupacija koja posjeduje lanac kavana i ugostiteljskih i drugih objekata privatizirana.
Privatizirana?! Mislite, privatizirano u kontekstu da su je preuzeli radnici iste tvrtke? – pitam začuđeno konobara.
Ne, kaže konobar, u vlasništvu je sada drugih privatnih osoba mada se sindikat iste tvrtke oštro protivio takvoj privatizaciji.
Ostajem zbunjen. Kakvih sad drugih osoba? – pitam ja.
Konobar mi objašnjava da je ista stvar ali da tvrtka nije u vlasništvu djelatnika već drugih osoba, tobožnjeg krupnog kapitala.
Nakon kraće debate o tom novom i meni čudnom obliku privatizacije pitam ga; Dobro, shvatio sam ali tko su ti ljudi?!
Nakon kraćeg objašnjavanja sjetim se; Kondukter i ugostitelj?! Selotejp šverc-komerc, oni su krupan kapital?! Odakle im odjednom toliki kapital?!
Zatečen pričom o tobožnjem “krupnom kapitalu” i povezanim raznim mućkama, odlazim kupiti spizu u samoposlugu na Kalelargi i primjećujem novi logo na vratima dućana te pitam prodavaćicu;
Oprostite, koja je ovo sada firma i što se dogodilo sa našom najvećom trgovačkom kućom?
Znate gospodine, tvrtka je propala – odgovara mi prodavačica, ovo vam je sad drugi dućan iz najvećeg lanca domaćih trgovina u vlasništvu onog najpoznatijeg Hrvatskog tajkuna.
Znači, tu trgovačku kuću su isto “privatizirali”? – pitam ja.
Ne gospodine, tvrtka je propala, zapravo, uništena je i dovedena do stečaja za što je i išla istraga, a određena “gospoda” iz grada naknadno i prijavljena DORH-u, preuzeli su prostore i dali ih u najam tom Hrvatskom trgovačkom divu, često negativno spominjan u medijima. I pojeo vuk magare jer od kaznene prijave nikad ništa. – kaže prodavačica.
Gospoda? Koja su to sad gospoda? – pitam ja te nakon odgovora viknem;
Opet Kondukter, Ugostitelj i partneri?! – plačajući račun i izlazeći iz trgovine.
Zbunjen prolazim gradom prema ribarnici, tražim nešto povoljno primjećujući da na ribarnici ima svakojakih sumljivih faca. Od ribara ni “r“, a bodula još i manje.
Kupujem ribu, naravno, duplo skuplju od primjerice Rijeke ili Splita, a bojeći se i pitati tko je vlasnik štanda, jeli i ribarnica privatizirana te što se uopće vozi uz ribu u tim hladnjačama, te kakve veze imaju Kondukter, Ugostitelj i poznati kradljivac madraca, ne želim više ni znati!
Prelazeći most gledam prema velikim bijelim zgradama u izgradnji na mjestu nekadašnje tvornice TIZ i u razgovoru s poznanikom se pitam gdje li su prebacili tvornicu sada?Iskreno, možda i bolje da jesu jer je dovoljno zagađivala uvalu Jazine.
U kojem ti svijetu živiš?! – kaže mi poznanik.
Pa tvornica je uništena, propala još odavno da bi se napravio tobože elitni stambeni kompleks u kojem će stanovati balavurdija lokalnih moćnika. – kaže poznanik.
Lokalnih moćnika, pitam ja? Da nisu i tu oni iz selotejp ekipe?! – pitam ja.
Pa oni prvi, što neznaš? Uvijek su prvi u svemu, bili su tako prvi i u koloni prema Pagu pa trajektom dalje. Sječaš se kako su nas srbski mediji u ono vrijeme zbog takvih prozvali “bežigrad”? Pa ti nisu živjeli u gradu godinama nego se skrivali po Istri i inozemstvu čekajući da drugi naprave njihov posao. Čak su pregovarali sa četnicima da bi izvukli imovinu iz tada već okupiranog dijela. Da ti ne pričam kako su poslije dobili bespovratnu pomoć države u više navrata. – ljutito mi priča na mostu poznanik inaće dragovoljac domovinskog rata.
To je ta selotejp mafija?! – pitam ja.
Mafija?! Nema tu nikakve mafije, to su ti lopovi, najobičnije kukavice, bivši udbaši, ratni profiteri i izdajice naroda slizani sa politikom kako u ondašnjoj Jugoslaviji tako i danas, vješti u privatizacijskoj pljački ali nikakve mafije tu nema u punom smislu riječi! Najobičniji glumci! – ljuto će on.
Zamišljeno nastavim prema kući razmišljajući o priči koju su “prodali” ti glumci našem narodu o sebi kao moćnim i nedodirljivim bogovima grada Zadra. Iskreno, bilo bi smiješno da nije žalosno.
I tako se vraćamo danas u jesen 2012. godine. Godina koja je obilježila kraj osmogodišnje vladavine legalizirane korupcije, crnih torbi i fondova, pljačke na najvišim mogućim razinama državne vlasti čijem dokazivanju svjedočimo svakodnevno u svim medijima pa sve do lokalnih pogodovanja privatnim auto serviserima javnih ustanova i komunalnih tvrtki, lokalnim itekako zavisnim medijima koji su svi kupljeni putem javnog novca iz također komunalnih tvrtki koje uplaćuju enormne iznose za blago rečeno čudne, a možda i nepostojeće usluge, korištenje gradskih površina i imovine komunalnih tvrtki bez naknada, namještanje svakojakih javnih natječaja, otimanjem i prodavanjem privatnih terena građana od strane javnih institucija pogodovanjem opet krupnom kapitalu i još puno tema kojih ćemo se dotaknuti u narednim kolumnama.
Sezona kestena je tu. Došli smo do kritične točke u kojoj s jedne strane inflacija koja kao realni rezultat politike zadnjih 8 godina, proždire kupovnu i platežnu moć građana u već skoro totalno uništenom gospodarstvu i s druge strane nekolicine napuhanih ljudskih stvorova, metastaza ovog društva koje pohlepno proždiru i ono malo zdravog tkiva koje je ostalo računajući da će uspijeti pobijediti i nadživjeti gladno čudovište koje su sami stvorili.
Jesen je tu, hoće li biti i vruća? Vidjet ćemo u narednih nekoliko tjedana. Do čitanja.
