Lustracija na njemački način

Način na koji se Nijemci suočavaju sa svojom prošlošću postaje ogledan primjer. Lustracija na njihov način ne ugrožava nikoga osim onih koji su zaista počinili kaznena dijela, a otkriva istinu o režimu koji je ugnjetavao milijune.

Bliži se 22. obljetnica ujedinjenja Njemačke. Nakon skoro pola stoljeća 3. listopada 1990. godine je konačno ukinuta granica koja je dijelila isti narod. Istog dana osnovano je Povjerenstvo saveznog povjerenika za pohranu dokumenata Stasija koja se počela baviti zlodjelima istočnonjemačke komunističke tajne službe. Na čelo ove službe imenovan je luteranski svećenik Joachim Gauck prema kojemu je ured dobio i ime – Gauckovo povjerenstvo. Više od dvadeset godina kasnije taj isti Gauck postao je predsjednik Savezne republike Njemačke.

Gauck je omogućio uvid u dokumente Stasija svim građanima koji su bili žrtve totalitarnog komunističkog režima. Ono što je u Hrvatskoj uporno spriječeno Nijemci su započeli prvog dana ujedinjenja. Gauckovo povjerenstvo se počelo baviti onim što Hrvati nazivaju lustracijom. Nije krenuo lov na vještice niti su kažnjeni niži činovnici koji su bili zaposleni u administraciji, već su se tražile informacije o djelovanju dužnosnika i činovnika u javnoj službi koji su počinili kaznena djela za vrijeme postojanja Njemačke demokratske republike (DDR).

2. siječnja 1992. godine prvim žrtvama Stasija bio je omogućen uvid u njihove dosjee.

Od početnih 52 broj zaposlenih u Povjerenstvu je do sredine devedesetih, zbog velikog zanimanja ljudi za svoje dosjee, narastao do 3200 da bi do 2011. godine opet pao na oko 1650.

Metodologija kojom Povjerenstvo pristupa dokumentima prepoznata je kao primjer mnogim posttotalitarnim društvima koja pokazuju interes za suočavanjem s prošlošću. Zakon koji omogućuje rad Povjerenstva primjer je uravnoteženog prikazivanja djelovanja tajne policije te zaštite osobnih podataka oštećenih, pa su se njemačkim primjerom povele i druge bivše komunističke zemlje Europe poput Češke, Mađarske, Bugarske, Poljske, Rumunjske i Slovačke koje su se zajedno s Njemačkom umrežile kako bi se suradnjom suočile sa svojom prošlošću.

Kako bi prikazali s čim se zaposlenici Povjerenstva svaki dan moraju suočavati možemo navesti kako se u arhivu koji predstavlja srce Povjerenstva nalazi 111 kilometara polica s dokumentima, 1,7 milijuna fotografija, preko 30 tisuća video i audiozapisa, 4500 kartoteka s preko 39 milijuna kartica te preko 10 tisuća disketa, a osim toga ekipa Povjerenstva pokušava rekonstruirati 15 500 vreća uništenih dokumenata.

Uvidom u dokumente politički progonjenim državljanima istočne Njemačke trebala je biti omogućena spoznaja na koji način se Stasi uplitao u njihov život. Ovo je potaklo dosada preko 2,8 milijuna Nijemaca da zatraže uvid u svoje dosjee. Osim toga je Povjerenstvo zaslužno za transparentnost rada u svim državnim službama. Osobe iz politike, gospodarstva i drugih društvenih djelatnosti podliježu kontroli Povjerenstva, pa svatko tko je radio za istočnonjemačko ministarstvo za državnu sigurnost postaje predmet ispitivanja. To se odnosi na članove vlade, zastupnike saveznog i pokrajinskih parlamenata, lokalne zastupnike ali i obične činovnike. Od početka postojanja ove institucije 1,7 milijuna osoba je prošlo sigurnosnu provjeru.

Prema Zakonu o dokumentima Stasija provjeriti se može svakoga tko je na vodećoj funkciji, a u slučaju sumnje da je netko radio za Stasi Povjerenstvo ima ovlasti provjeriti svakoga bez obzira na položaj u službi.

Osim zbog mogućnosti uvida u svoje osobne dosjee funkcija Povjerenstva je i rehabilitacije ili pokušaj nadoknade onima koji su za vrijeme komunizma bili proganjani. Iako je rad Povjerenstva na najvišoj razini, prevelik broj dokumenata je često onemogućio pravovremeno razotkrivanje onih koji su svojim djelovanjem u DDR-u ugrozili živote drugih. U njemačkom gradu Erfurtu su organizirani i prosvjedi roditelja koji su htjeli ukazati na činjenicu da u tom gradu radi preko 600 poznatih bivših doušnika Stasija u školama kao učitelji. Problem se pojavio i u policiji koja je primila mnoge bivše suradnike Stasija bez posebne provjere, osim upitnika kojeg su kandidati sami ispunjavali prilikom prijave.

Povjerenstvo je također na rad primilo nekoliko suradnika bivše tajne službe. No, prema Zakonu o dokumentima Stasija bili su u mogućnosti ove zaposlenike opet maknuti sa svojih položaja te su im morali omogućiti rad na drugom radnom mjestu.

Način na koji se Nijemci suočavaju sa svojom prošlošću postaje ogledan primjer. Lustracija na njihov način ne ugrožava nikoga osim onih koji su zaista počinili kaznena dijela, a otkriva istinu o režimu koji je ugnjetavao milijune.