fbpx

Gangrena

“Sve što se u Hrvatskoj događa u biti podsjeća na gangrenu”, izjavio je ovih dana Radimir Čačić.

“To ne boli, na prvi pogled možete glumiti da vam nije ništa, a organizam se doslovce raspada. Ako se ne počne s liječenjem pretvarajući se politički da nije ništa, dovodimo se u situaciju da se mora izvaditi plućno krilo ili rezati ne samo gležanj nego i cijelu nogu”.

Boleština

Prvi potpredsjednik Vlade mislio je na stanje u hrvatskom gospodarstvu, ali boleština o kojoj je govorio širi se puno dalje od toga. Uništava puno više od same ekonomije, radnih mjesta, BDP-a.

Proždire sve pore zaraženog društva.

U Hrvatskom saboru zastupnici SDP-a i HDZ-a duboko su se poklonili Mladenu Bajiću. Na utakmici hrvatske reprezentacije u Osijeku cijeli stadion vikao je “Za dom spremni”. Europska unija ponovno dijeli packe i prijeti odgodom ulaska Hrvatske u EU.

Opet se uhljebljuju podobni, opet vladaju nesposobni.

Bezbožnici

Iz škola se protjeruju ljudi koji priznaju da ne vjeruju u Boga, a u škole se pozivaju svećenici da drže blagoslov pred svom djecom i njihovim roditeljima, bez obzira željeli oni to ili ne.

SDP u utrku za gradonačelnika Zagreba gura najboljeg učenika Milana Bandića. Vlada raskida kolektivni ugovor učitelja i liječnika, a zadržava kolektivne ugovore zaposlenika u javnim poduzećima. Teret krize svaljuje se na građane i izlazi se u susret poslodavcima. Novine se gase, a spašavaju se njihovi vlasnici.

Možemo, dakle, kao što kaže Čačić, glumiti da nam nije ništa, ali raspadanje se svejedno nastavlja.

Truljenje

Ne samo raspad ekonomije, nego čitavog društva: od politike, vladajuće i oporbene, preko pravosuđa i medija, do sporta, obrazovanja, kulture, znanosti.

A pravih rezova nema. Samo dugo i polagano truljenje.

Što je još poraznije, spašavanje gospodarstva nameće se u javnosti kao pokriće za nedjelovanje u svim ostalim segmentima društva. Premijer Milanović u nekoliko je navrata ustvrdio da njegova Vlada ima mandat za spašavanje ekonomije, radnih mjesta, kreditnog rejtinga.

Što je svakako istina, ali istovremeno zanemaruje propast ostalih segmenata. Ili ju pospješuje.

Nedjela

Saborska rasprava o Mladenu Bajiću to je najbolje pokazala. Iz vladajuće i najveće oporbene stranke nije bilo riječi o njegovim nedjelima, neuspjesima, gafovima, skandalima. Ni spomena o svemu onome što je SDP nabijao Bajiću na nos prije samo godinu ili dvije. O tome da je glavni državni odvjetnik držao svijeću Sanaderovoj organizaciji.

A Bajić se nije puno promijenio. Ostao je onakav kakvog je svaka vlast voljela.

Ustaše

Sinoć je u Osijeku cijeli stadion izvikivao ustaški pozdrav. Utakmica nije prekinuta, tribine nisu ispražnjene, nitko se na to nije osvrnuo, a još manje problematizirao. Kao da je to nešto sasvim normalno, nešto sasvim očekivano. A možda i jest: ipak je riječ samo o neodgovornim pojedincima.

Njih desetak tisuća.

Miroslav Kutle, Ivica Todorić, Nino Pavić, Milan Bandić i njima slični i dalje mirno hodaju ulicama hrvatskih gradova, kao što njima spokojno, bez ikakve zaštite, kroči i glavni državni odvjetnik Mladen Bajić.

I kome onda treba Europska unija da bi shvatio u kakvoj zemlji živi?

Boleština nas je toliko obuzela da više ni ne znamo odakle bi rezali.

Udovi

Nije stoga nikakvo čudo da se premijer Milanović zaklinje u to da mu se “osuši desna ruka ako zaboravi Slavoniju”, da osuđenik Damir Polančec poziva Boga “da izgubi oba oka, da mu se isuše obje ruke i obje noge i da krepa u najgorim mogućim mukama koje možemo zamisliti” ako je kriv, te da sindikalist Vilim Ribić naziva Slavka Linića “autističnim”.

Najbolje je praviti se da nam nije ništa.

Izvor: index.hr