Za badnjak ribari bez sitne plave ribe

Lovostaj bi trebao trajati od Badnjaka do kraja siječnja. Tada bismo mogli trgovati sitnom plavom ribom u doba godine kada se ribom najviše trguje. Glupost je i što se lovostajom razbijaju dva škura, jedan u prosincu, a drugi u siječnju, kaže predsjednik Ceha ribara pri Obrtničkoj komori Zadarske županije Boško Edison

U subotu počinje jednomjesečni lovostaj na sitnu plavu ribu. U Ministarstvu poljoprivrede Uprave za ribarstvo to zovu lovostaj, a ribari grubo i realno kažu kako je to razdoblje u godini kada im se zabranjuje rad. Jedan mjesec bez posla dok radnike treba plaćati, a hladni pogon održavati. O nadoknadi štete koja u sličnim situacijama od države dobivaju talijanski ribari naši mogu samo sanjati. Nezadovoljstvo oko lovostaja iskazuju ribari od sjevera do juga te s oprezom gledaju na nove zabrane za koje se očekuje da će biti ugrađene u planove upravljanja.

Izgubljena dva škura
– Glupost je što se lovostajem razbijaju dva škura, jedan u prosincu, a drugi u siječnju, oštro će protiv termina lovostaja predsjednik Ceha ribara pri Obrtničkoj komori Zadarske županije Boško Edison.

S njime se slažu i drugi hrvatski ribar. Uglavnom komentiraju kako se lovostaj donosi za razdoblje u godinu kada se najviše konzumira riba, a u zadnje vrijeme zbog loše gospodarske situacije upravo se najviše traži i prodaje sitna plava riba. Zbog toga su predlagali da se vrijeme lova produži do 23. prosinca. Edison obrazlaže prednosti tog prijedloga.

Lovostaj do prvog svibnja
– Lovostaj bi trebao trajati od Badnjaka do kraja siječnja. Ne samo da bi mogli trgovati sitnom plavom ribom u doba godine kada se ribom najviše trguje nego ovaj prijedlog ima i drugih pluseva. Siječanj je puno lošiji mjesec od prosinca za ribolov jer su uvjeti rada znatno teži. Tijekom većeg dijela prosinca mogli bi loviti, u lovostaj bi ušli Božićni i novogodišnji blagdani, a tijekom lošeg siječnja mogao bi se obaviti remont brodova i ljudi bi mogli ići na godišnji odmor.

Dok ribari komentiraju potrebu za novim terminima početka lovostaja, struka planira njegovo produženje i to na rok od šest mjeseci. Nova pravila koja se donose s ciljem da se ribarstvo zasnuje na opravdanoj ekonomskoj računici trebala bi ući u planove upravljanja.

– Ovaj lovostaj koji sada imamo je više simbolična, nego prava kategorija zaštite jer se ionako u to doba godine zbog loših vremenskih prilika ne lovi intenzivno. Na nekoliko grupacija donesena je odluka da lovostaj u kanalima traje šest mjeseci kako bi se zaštitili stokovi inćuna i srdele. S time su se složili i riboprerađivači i većina ribara. Po meni bi taj lovostaj trebao završavati 1. svibnja. Zadnje su sekunde da se napravi ova zaštitna mjera jer će prvenstveno stok inćuna otići u kolaps, kaže dr. sc. Neven Bosnić i pojašnjava zašto je potrebno uvesti lovostaj u kanalima:

– Ne možemo zatvoriti cjelokupno more jer bi to zaustavilo cijeli sektor. Kanali su rastilišta gdje raste mala riba. Njihovim zatvaranjem zaštitili bismo prirast. Istovremeno bi država trebala nadoknaditi štetu ribarima s brodovima manjim od petnaest metara jer su kanali njihovo glavno ribolovno područje.

I ribari se slažu da je krajnje vrijeme da se nešto učini za zaštitu ribljeg fonda u moru. Svi su svjesni da ne treba sjeći granu na kojoj se sjedi.

Fleksibilno upravljanje
– Pecature i srdele i inćuna trenutačno su ekonomski neisplative. Treba sačuvati resurse i postići što veću cijenu onoga što se ulovi. Kratkoročno bi ribari izgubili, ali dugoročno bi oni koji ostanu u uređenom ribarstvu dobili mogućnost da posluju rentabilno. Nereda u hrvatskom ribarstvu ima i on je jednim dijelom doveo do pretjeranog izlova. Danas ima puno brodova koji sve više i više love, a ulov je zbog male pecature neisplativ. Resursi su nam slabi i činjenica je da se ovako više ne može. Stok plave ribe još uvijek je obnovljiv, ali kod bijele ribe, naročito oslića i škampa, je upitan, kaže upravitelj Ribarske zadruge “Ribarska sloga” iz Kali Duško Vidov te dodaje.

– Mi nemamo ništa protiv da se planovima upravljanja uredi ribarstvo da ono bude održivo. Čujemo od naših koji su otišli u Australiji kako u uređenom ribarstvu svi mogu dobro živjeti i zarađivati. Kada se urede količine dopuštenog ulova i njegovo vrijeme doći će i do reduciranja broja brodova. Sreća je što ulaskom Hrvatske u EU dobiva mogućnost povlačenja sredstava iz ribarskog fonda. Sredstva su prije svega predviđena za prilagodbu ribolovne flote. To je prvi prioritet i oni ljudi koji smatraju da se više ne žele baviti ribarstvom bit će obeštećeni ovisno o veličini, starosti broda, snazi njegovih motora. Oni se nakon toga neće moći baviti ribarstvom.

Boško Edison ne vidi ništa loše u uvođenju lovostaja u kanalima, ali traži fleksibilnost u njihovom provođenju, a ne krutost što je bila dosadašnja praksa. Najlakše je napisati propise i držati ih se kao pijan plota, bez obzira na stvarno stanje na terenu. Zbog toga on smatra da bi struka trebala aktivno sudjelovati u određivanju vremena i lokacije lovostaja, pozivajući se pritom na uspješna iskustva drugih ribarskih nacija.

– Najlakše je zatvoriti sve kanale i onda neka se ribari sami snalaze. Mi podržavamo lovostaj ako pecature ne zadovoljavaju, ali ako je riba komercijalne veličine ribolov treba dopustiti. Zbog toga svaki kanal treba promatrati individualno. Zna se kako to rade u Australiji. Ljudi iz instituta izađu na teren i naprave analizu stanja te donose odluku o tome dopušta li se ribolov ili ne. U današnje vrijeme kada su brodovi opremljeni očevidnicima i drugom opremom nije teško skupiti podatke i donijeti na osnovi njih odluku, kaže Edison.

Ribari su najsvjesniji situacije u moru i ne žele piliti granu na kojoj sjede. Samo traže da država uvaži njihove zahtjeve i uloži ekstra truda. Ne bi bilo pošteno da ribari kao do sada na sebe prime najveći dio tereta. Ipak su oni temelj cijele jedne industrije koja se nastavlja na njih i njihove zahtjeve bi trebalo uvažiti.

Izvor: Zadarski list