Europska unija uvozi 65 posto vlastitih potreba za ribom. Taj nedostatak morala bi nadoknaditi proizvodnjom ribe u zemljama članicama što je i velika šansa za Hrvatsku. Trend u marikulturi je uvođenje u uzgoj novih vrsta, a neke od njih, poput trpa, mogu pomoći i u očuvanju čistoga mora.
Nacionalna strategija razvoja akvakulture trebala bi hrvatskoj akvakulturi donijeti okvir za održivi razvoj te djelatnosti za razdoblje od sljedećih 7 godina. Također, izrada strategije obveza je koju je ove godine uvela Europska komisija za sve države članice, te se bez nje neće moći doći do sredstava iz fondova Europske unije. U protekla dva dana u Zadru su se okupili predstavnici uzgajivača ribe, državne i lokalne administracije, nevladinih udruga i znanosti koji su raspravljali o nacrtu te strategije.
Hrvatska se na žalost u ovom trenutku ne nalazi na zavidnoj poziciji što se tiče akvakulture kazala je načelnica Odjela za akvakulturu u Ministarstvu poljoprivrede Vlasta Franičević:
Međutim Hrvatska je dosta stabilna pogotovo što se tiče morskog dijela uzgoja. U slatkovodnom uzgoju ima još uvijek dosta problema međutim i tu se otvaraju šanse za daljnji razvoj tako da bi ja rekla da smo mi sada na dobrim osnovama da bi mogli nastaviti razvoj djelatnosti koja dosada nije bila tako intenzivna, ali ja se isto nadam da će biti bolje.
Jedan od većih prepreka razvoju akvakulture je i prostorno planiranje koje je osnovni preduvjet da bi se bilo koja djelatnost u prostoru mogla dogoditi:
Prostorni planovi moraju otvoriti mogućnost da bi se akvakultura razvijala i dalje. Još uvijek ne postoje ujednačeni standardi na koji način županije ucrtavaju ta područja koja su pogodna za razvoj akvakulture u svoje planove. U morskom dijelu u korištenju pomorskog dobra je napravljen velik korak naprijed i županije koje prepoznaju marikulturu kao značajnu djelatnost stvorile su dobre uvjete za razvoj, međutim u kontinentalnom dijelu, u slatkovodnom uzgoju situacija je bitno kompliciranija jer se radi o korištenju poljoprivrednog zemljišta, radi se o korištenu voda, puno je više uključenih institucija i tu ćemo imati dosta posla da napravimo jedan jasan put.
Iako se uzgajivači žale na administrativne prepreke, one ipak ne usporavaju razvoj marikulture smatra Vlasta Franičević:
Mislim da je što se tiče marikulture da su stvoreni odlični okviri da potencijalni investitor dobiva vrlo jasnu informaciju na koji način može ostvariti svoj zahvat te da smo postigli jednu usklađenost i horizontalnu i vertikalnu i da smo uspjeli značajno skratiti taj proces pa čak i kada se uspoređujemo sa drugim državama u Mediteranu i to u ovom dijelu razvijenog Mediterana kao što je Francuska, Španjolska, Italija, Hrvatska na neki način čak imponira svojom uređenošću u planiranju marikulture tako da su naše prezentacije gdje mi pokazujemo kako je to riješeno pogotovo na razini Zadarske županije koja nosi više od 50 posto hrvatske marikulture , često služimo i kao ogledni primjer.
Ekološki dio priče također je kaže riješen:
Na način da su sva naša uzgajališta smještena u prostoru uz poštivanje svih standarda zaštite priroda i okoliša, znači svi imaju izrađene potrebne studije utjecaja na okoliš provodi se monitoring i nema nikakvih zabrinjavajućih rezultata.
Pablo Avila Zaragoza iz španjolskog Ministarstva poljoprivrede i ribarstva , koji je bio gost skupa, ističe kako uspješna akvakultura ovisi o uvjetima u okolišu:
Održivost sektora akvakulture ovisi o kvalitetnoj zaštiti okoliša. Stoga je ostvaren velik napredak u pogledu zaštite okoliša u sektoru akvakulture te su uspostavljeni programi kontrole, a briga za okoliš danas je na visokoj razini i vrlo je dobra.20140121_094134.jpg
Problemi u sektoru akvakulture su bremeniti – kaže Milan Božić, predsjednik Udruženja ribarstva pri Hrvatskoj gospodarskoj komori:
Problemi su koji datiraju unazad toliko godina i dobro je da smo se ovdje našli , ne samo danas, nalazimo se treći-četvrti put u smislu razrješenja problema koji tište i slatkovodne uzgajivače i morske uzgajivače ribe. Danas je bilo puno riječi oko toga zbog koncesija na pomorskom dobru, zbog koncesije na vodama, zbog zahtjeva za korištenje voda u kontinentu, to su problemi koji tište sve uzgajivače i koji bez rješenja tih problema ne mogu proširiti djelatnost koja je zaista deficitarna u svim zemljama Europske unije.
Naglašava kako Europske unija uvozi 65 posto vlastitih potreba za ribom, te kako taj nedostatak treba nadomjestiti proizvodnjom u zemljama Europske unije. To je kaže i naša šansa:
dscn2548.jpg
Hoće li i ovaj neugledni stanovnik mora, poput tune, postati uspješan izvozni proizvod?
Europska unija mora smanjiti taj uvoz ribe iz trećih zemalja i zaposliti svoju radnu snagu u proizvodnji ribe i dočekati boljitak u akvakulturi općenito u Hrvatskoj državi.
Danas smo više-manje fokusirani na dvije vrste u marikulturi, lubin i komarča, no polako se ide s uvođenjem novih vrsta kaže Ivan Katavić iz Instituta za Oceanografiju i ribarstvo u Splitu. Mogućnosti su velike, a određene vrste mogle bi pomoći u održavanju čistog i zdravog mora:
Za naše tržište možda ne toliko interesantnim , ali zašto ne, recimo organski otpad koji se akumulira na dnu može biti vrlo interesantna hranidbena niša za trpove. Azijsko tržište je u silnoj potrebi za ovakvim organizmima a oni su ekološki vrlo značajni jer mogu konzumirati organsku tvar kao što glista radi u zemljištu i na taj način biti od koristi i ekološke i ekonomske. Pa i određene vrste biljaka, algi, vrlo interesantni bi mogli postati za farmaceutsku industriju. Iako kod nas ne postoji kultura konzumacije takvih proizvoda , ali kako se tržište globalizira onda nije nikakav problem da se to tržište izmjesti iz europskog prostora u azijski, kao što je i tuna. Mi uzgajamo tune, 97-98 posto od toga ide u Japan.
Jedan od ciljeva koji je postavljen u svim segmentima razvoja akvakulture je uvođenje novih vrsta u uzgoj, kaže i Vlasta Franičević, no upozorava i kako to zahtjeva duži rad. Prvo je potrebno razviti tehnologiju, potom je primijeniti, a onda i razviti ekonomski isplativu djelatnost. To je dakle dug put
Izvor: HRT
