Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić ponovno je u Saboru. Na redu je izvješće za 2012. godinu. Bajić, kao i obično, iznese globalno, zanemari detaljno. Normalno da nema ni slova o odštetama koje su iz državnog proračuna isplaćene posljednjih godina žrtvama Lore.
Dosad smo za Bajićevu istragu platili tri milijuna kuna, koliko ćemo još?
Index je već dosta pisao o tome. Kako Ministarstvo obrane uopće nema evidenciju o dosad isplaćenim štetama, a DORH o toj neugodnoj temi nema volje išta kazivati, pobrojali smo gotovo tri milijuna kuna dosad isplaćenih odšteta. Najviše je isplaćeno obiteljima ubijenih Nenada Kneževića i Gojka Bulovića, dok su ostali preživjeli sudionici Bajićeve istrage o oružanoj pobuni u kaštelanskom zaleđu mahom dobijali po 140 tisuća kuna za batine, slomljena rebra, spajanje na struju i slično…
Postupak namirenja štete žrtvama Lore i Bajićevog postupka nije okončan. U tijeku je još nekoliko sudskih postupaka za naplatu štete, a u posljednje vrijeme istražuju se još neki oštećenici iz Ubla koji su na mučenju bili u Lećevici i šibenskom zatvoru u Kulinama.
Bajiću bili sumnjivi i vojni kirurzi i pravoslavni svećenici
Kao što smo već pisali, Bajić je kao zamjenik vojnog tužitelja u Splitu, temeljem iznuđenog iskaza Petra Novakovića, građevinskog radnika iz Broćanca koji je nedavno ubio pijan svog kolegu radi skele, 1992. godine poveo kazneni postupak protiv 44 osobe srpske nacionalnosti. Među njima je bilo i nekoliko pravoslavnih svećenika, ali i dva kirurga splitske vojne bolnice, koje je Bajić osumnjičio da su prikupljali sanitetski materijal za Knin i organizirali vojnu bolnicu na terenu.
O stradanjima u Lori Bajić je doznao 1992. godine, što je radio osam godina?
Većina osumnjičenika bili su seljaci iz Ubla koje je Bajić teretio za oružanu pobunu i formiranje SAO Kaštela s ciljem pripajanja SAO Krajini, i to sve temeljem Novakovićevog iskaza, premda u pretrazi nije nađeno ništa od nabrojenog oružja i sredstava veze. Sredinom lipnja 1992. godine većina osumnjičenika završila je u vojnoj bazi Lora umjesto u civilnom zatvoru na Bilicama. Bajić je saznanje o tome imao najkasnije 13. lipnja 1992. godine kada je stigao na očevid povodom ranjavanja Nenada Kneževića i premlaćivanja Gojka Bulovića. Njih dvojica Loru nisu preživjeli, a ostali su nakon višednevne torture zadobili razne oblike invaliditeta. Mnogi se više nikada nisu vratili u svoje domove, neki su pobjegli u daleku Australiju.
Bajić je bio uporan u vođenju postupka koji je obustavljen tek potkraj 1993. godine odlukom Vrhovnog suda. Unatoč svim saznanjima koje je imao o događajima u Lori, ništa se nije poduzelo na procesuiranju odgovornih za torture do promjene vlasti 2000. godine. Tada se događa kopernikanski obrat. Osumnjičenici postaju žrtve, policajci osumnjičeni, jedini koji je zadržao svoju procesnu poziciju bio je upravo Bajić.
Država plaća, Bajić izvještava, a o Lori nitko ne pita?!
Apsurdno, upravo ga je optužnica protiv vojnih policajaca iz Lore 2002. godine lansirala u fotelju glavnog državnog odvjetnika. SDP-ov premijer Ivica Račan poklonio je povjerenje upravo onome koji je bez ikakvih konkretnih dokaza sprovodio čišćenje kaštelanskog zaleđa od osoba krivih krvnih zrnaca, valjda u silnoj želji da se dokaže u novim političkim okolnostima, što će, pokazat će se, biti i glavno obilježje Bajićevog rada i u proteklih 12 godina na čelu DORH-a.
Bajićeva ratna operacija iz 1992. godine bila je krvava i pravno neutemeljena, što je došlo na naplatu 20 godina kasnije. Država plaća, Bajić predaje izvješća, a u Saboru ga o ovome nitko ne pita. Hoće li se danas itko sjetiti Lore?
Izvor: Index/ZDanas
