fbpx

Hrvatska mu uništila dvije tvornice pa odlazi u Finsku: “Nisu bitni milijunski projekti i radnici, bitan je papir”

Riječki poduzetnik Edi Filipović otvoreno je progovorio o tome kako mu je država uništila dvije tvrtke te ga natjerala da zauvijek kaže zbogom Hrvatskoj i poslovnu sreću potraži u Finskoj. Kaže kako razlog prestanka rada nije kriza, nego apsurdna birokratska zavrzlama. Priča ovog inženjera elektrotehnike pokazuje kakav je poduzetnički pakao prošao u Hrvatskoj.

Filipovićevi počeci u poslovnim vodama sežu u sredinu devedesetih kad je od svog oca preuzeo malu obiteljsku metaloprerađivačku tvrtku Somet, koja se bavila proizvodnjom ventila za domaća brodogradilišta. Posao se s godinama širio te su 2002. godine odlučili kupiti bivšu ljevaonicu Industrooprema u Rijeci koja je završila u stečaju.

“Uz dobronamjernu podršku Grada Rijeke, kupnju smo i ostvarili te čak dobili i sufinanciranje kamata na kredite kroz gradski program poticanja poduzetništva `Poduzetnik-2`. Bez ikakvih problema, dobili smo dozvolu rada od ureda za gospodarstvo, za djelatnost `ljevanje metala` – isto ono što se u tom pogonu odvijalo “još od stare Italije”. Ljevaonicu postavljamo kao zasebnu tvrtku, gdje će Somet biti samo jedan od kupaca odljevaka. Godine 2002/2003 obnovili smo 70 godina staru ljevačku proizvodnju. Zaposlili smo 15-20 ljudi, sve prekaljenih iskusnih ljevača bivših ljevaonica – Benčića, Vulkana, Torpeda. Somet ostaje tvrtka koja izrađuje neke finalne proizvode, tamo imamo sljedećih 15-20 radnika”, navodi Filipović.

Tvrtka Ardens tako je proizvodila odljevke za glavne brodske motore Uljanik Strojogradnje i Uljanik Alatnice te lijevane komponente za pomoćne brodske motore AdriaDiesela i BrodoSplit-TDM-a, dok su u Sometu proizvodili razne ventile, filtere i slične lijevane cijevne armature za brodogradnju. Osim za domaća brodogradilišta dijelove su proizvodili i za izvoz – u Rusiju i sjevernoeuropska brodogradilišta, a nakon što je 2010/2011 godine tvrtka AdriaDiesel obnovila proizvodnju gigantskih motora-generatora snaga 10.000 KS za nuklearne elektrane u Rusiji, proizvodili su pojedine aluminijske komponente i za taj program.

Sredinom 2011. godine sve krenulo nizbrdo

Sredinom 2011. godine, baš u vrijeme kad su se spremali na izlaganje na međunarodnom sajmu ljevarstva u Duesseldorfu, Ardens je posjetila inspekcija koja im je odlučila zabraniti rad.

“U Lipnju 2011. godine naš pogon je posjetila inspekcija zaštite okoliša. Vrlo kulturno, djeluje mi `rutinski`. Pitaju me imamo li dozvolu za gospodarenje otpadom. Za taj sam pojam tad prvi put u životu čuo. Naravno da nemamo – a što je to? Nekoliko dana kasnije dobijam dopis: inspekcija zaštite okoliša izdaje nam rješenje da moramo `pod prijetnjom pečaćenja prostora i opreme` OBUSTAVITI proizvodnju, sve dok ne ishodimo dozvolu za gospodarenje otpadom. Podsjetiti ću da poslujemo na lokaciji Vodovodna 39, Rijeka, u pogonu u kojem se metal lijeva `još od stare Italije`. Tako je upisano u zemljišnim knjigama – ljevaonica metala. Podsjetiti ću da je Grad Rijeka odobrio naš poslovni plan kupnje ljevaonice Industrooprema u stečaju (godine 2003.), dobronamjerno nam u tome pomogao kako bismo na toj lokaciji obnovili ugašenu ljevačku tradiciju”, navodi Filipović.

Imali dozvolu za lijevanja metala, ali su inspektorski geniji zaključili da je riječ o “termičkoj oporabi metalnog otpada” i zabranili im rad

“Podsjetiti ću da smo 2002. godine dobili dozvolu za obavljanje djelatnosti lijevanja metala od nadležnog ureda za gospodarstvo (tada nam se tvrtka zvala Cyber, kasnije preimenovana u Ardens). Međutim, inspekcija zaštite okoliša smatra da mi `vršimo termičku oporabu metalnog otpada`, ako metal koji je nekada bio prikupljan kao otpad stavimo u ljevačku peć i pretalimo ga. `Inkriminirajući događaj` iz zabrane rada glasi: `… jer vrše proces oporabe neopasnog otpada, raznih metala – bronca, bakar, olovo, termičkim procesom na 1.100 °C u 2 peći, a da za istu djelatnost ne posjeduju pravovaljanu dozvolu … itd.`”, naveo je Filipović

“To što inspekcija za inkriminaciju opisuje kao `termičku oporabu otpada`, u naravi je klasični proces lijevanja metala. Halo, ima li pilota u avionu – a kako se onda vrši taljenje metala u proizvodnom procesu ljevaonice? U ljevačkom priručniku, kojeg je izdala ekipa od 40 doktora nauka, piše `ako u ljevačku peć stavimo metalni uložak i apliciramo visoku temperaturu s namjerom da proizvedemo metalni odljevak, to je lijevanje metala`. Ako u kućnoj peći zapalimo stare novine, tada ložimo vatru i grijemo se, a ne vršimo `oporabu papirnatog otpada`. Ujedno, nema uopće veze što nekoliko domaćih brodogradilišta ima ljevaonice 10 puta veće od naše, što lijevaju metale bez da ih itko traži `dozvole za gospodarenje otpadom`. Zašto smo mi crna ovca, nije mi poznato”, dodaje.

Na rješenje inspekcije Filipović se žalio i zatražio da im se bar produži rok za ishođenje te dozvole, kao i da im se ne obustavlja proizvodnja zbog brojnih narudžbi, posebice za dijelove koje samo oni mogu proizvesti. No, inspekcija je neumoljiva: “Odgovor komisije glasi: ŽALBA NE ODGAĐA RJEŠENJE. Gasite peći, tražite potrebne papire. Nisu bitni ni projekti od 100 milijuna kuna, nisu bitna radna mjesta – BITAN JE KOMAD PAPIRA!”.

Birokracijska agonija bez sretnog kraja: “Trebali smo pogonu od 2.000 m2 staviti krila na leđa te odletjeti negdje u industrijsku zonu”

Famoznu dozvolu Filipović je godinu dana pokušavao ishoditi, a u tome mu nisu uspjele pomoći ni nadležne službe u Gradu Rijeci jer prema Zakonu o otpadu nisu imali preduvjete za tako nešto. Pokušao je tražiti i prenamjenu zgrade iz “ljevaonice” u “reciklažno dvorište” ili “pogon za oporabu otpada”, ali ni prenamjena bez koje nema dozvole nije bila moguća jer se, između ostalog, ne nalaze u industrijskoj već mješovitoj zoni i jer lokacije za gospodarenje otpadom moraju biti unaprijed definirane GUP-om koji se mijenja jednom u 30 godina.

“Dakle, za dobiti takvu dozvolu bilo bi neophodno sljedeće: našem pogonu od 2.000 m2 staviti krila na leđa, te odletjeti negdje u industrijsku zonu, zamoliti gradonačelnika da organizira specijalne i vanredne izmjene GUP-a `specijalno za nas 10 ljevača` pa našu lokaciju predefinirati područjem za gospodarenje otpadom (bez obzira što se GUP mijenja jednom u 20 – 30 godina). I neki razumni ljudi u Gradu Rijeci rekli su indirektno da je cijeli predmet – glupost. Inzistiranje na takvom tumačenju Zakona o otpadu neminovno donosi zatvaranje mnogih industrijskih pogona koji takve preduvjete, kakve Zakon traži, ne mogu ispuniti”, navodi Filipović.

Inspekcija im pokušala oderati kaznu od pola milijuna kuna!

“Kao šlag na torti, poslani smo na Prekršajni sud s tužbom teškom ukupno 500.000 kuna! Optužen za POLA MILIJUNA KUNA, a da pri tome nisam nikoga prevario, ništa ukrao, nikoga ubio!”, navodi Filipović i dodaje: “Prvostupanjski Sud nam je vrlo blagonaklono presudio za red veličine manje, meni kao odgovornoj osobi 5.000 kuna, ali ako platim odmah onda 3.334 kuna. Za firmu 20.000 kuna. Ja sam tu presudu shvatio kao poruku `propis je glup, ali što možemo – tako piše`”.

“Moj je stav da je tadašnji Zakon o otpadu pisan i odnosi se na `tvrtke koje se bave otpadom`, a ne odnosi se na klasične industrijske postupke. Inače ljevaonice ne mogu lijevati metal, tiskare ne mogu tiskati novine (od recikliranog papira), tvornice namještaja ne mogu raditi ploče od piljevine – bez `specijalne dozvole`. I to dozvole kakve u praksi velik broj pogona, poput našeg, ne može nikako dobiti”, smatra Filipović koji se žalio na prvostupanjsku presudu, dok se drugostupanjsku i dalje čeka.

Kako 3. Maj i Brodosplit mogu lijevati, a on ne?

Kako bi sudu i inspekciji dokazao apsurdnost situacije, Filipović je Državnom odvjetništvu podnio prijavu protiv ljevaonica 3. Maja i Brodosplita kako bi se ispitalo krše li i oni isti Zakon o otpadu i treba li onda zatvoriti cijelu ljevačku industriju Hrvatske.

“Ako i oni krše Zakon (iako sam bio uvjeren da ne krše), onda je u Hrvatskoj na snazi Zakon koji će pozatvarati cijelu ljevačku industriju, i još puno toga usput. Veoma mi je drago da državno odvjetništvo u 3. Maju nije pronašlo kršenje Zakona, što mi samo daje nadu da ćemo drugostupanjski biti oslobođeni”, kaže Filipović.

“Kako god završilo, u mojem pogonu metali se više neće lijevati, to je gotova stvar”

U međuvremenu je zabrana rada Ardensu, izdana u lipnju 2011. godine, i dalje na snazi. Pogon je zatvoren i slijedi mu stečaj. Radnici su otpušteni. Ardens je u propast povukao i drugu Filipovićevu tvrtku, Somet, koja je bila garant za kredit kojim je Ardens kupio ljevaonicu. Tako je birokracija uspjela uništiti dva proizvodna pogona jednim udarcem.

“Moja malenkost, kao magistar inženjer elektrotehnike, dobila je posao sjevernoj Europi. Sljedećih mjeseci ću kao projekt menadžer sudjelovati u izgradnji luksuznih mega cruisera na lokaciji brodogradilišta STX Finland, Turku. Prvi cruiser na kojem radim dugačak je 300 metara (kao nosač aviona) i košta 520 milijuna američkih dolara. Nadam se da u Finskoj neću nikome morati objašnjavati da lijevanje metala i deponij otpada Marišćina – nisu jedno te isto. Kako god završilo, u mojem pogonu metali se više neće lijevati, to je gotova stvar. Zapravo, tužba od pola milijuna kuna je mala beba prema cijeni koju sam platio. Samo na otplatu kredita u tih 10 godina poslovanja potrošeno je tri milijuna kuna. Da bi sada sve otišlo u stečaj”, navodi Filipović.

Izvor: Index.hr