Slavko Linić odigrao je ključnu ulogu kad se birao nasljednik Ivice Račana na čelu stranke.
Nakon odlaska generala JNA Marijana Čada i njegova 13. korpusa iz Rijeke i završetka rata Linić je nastavio suvereno vladati u gradu na Rječini sve do 1995. kad je moć „crvenog vlastodršca“ ozbiljno poljuljana.
Naime, gradski vijećnici HSLS-a i dijela HNS-a opravdano su mislili kako ih je SDP namagarčio jer je s najmanje vijećnika uzeo svu vlast u gradu. Stoga je ta grupacija, uz HDZ, pokušala srušiti Linića. Liberal Teodor Antić, danas tajnik Ustavnog suda, bio je predsjednik Gradskog vijeća, a nezadovoljna većina njega je izabrala za gradonačelnika Rijeke. – Mi se dogovorimo s Antićem, skupimo potpise i na sjednici Gradskog vijeća smijenimo Linića i izaberemo njega – kaže jedan od tadašnjih HDZ-ovih vijećnika.
Kako je Davorin Mlakar bio ministar uprave, riječki su HDZ-ovci tražili rješenje o pravovaljanosti sjednice na kojoj je Linić smijenjen. S druge strane, SDP se žalio i tvrdio da je sjednica neregularna. Stoga su HDZ-ovci „stisnuli“ Hrvoja Šarinića koji je naložio Mlakaru da izda rješenje o pravovaljanosti sjednice, to jest da je Linić smijenjen. Mlakar je odugovlačio.
HDZ spasio Linića
Linić se u međuvremenu spremao na odlazak. Međutim, došlo je do neočekivana obrata. Središnjice i HDZ-a i HSLS-a u Zagrebu bile su protiv Linićeve smjene. Čak je i poznati riječki HDZ-ovac Dario Vukić smatrao da treba još razmisliti o smjeni, da se čeka. Riječki HDZ-ovci nisu popuštali, vrh stranke inzistirao je na stranačkoj stezi.
– Kako nas nisu mogli slomiti, u sljedećih šest dana tajnik HDZ-a Zlatko Canjuga sedam je puta bio u Rijeci i vršio pritisak da se ne smjenjuje Linića. Zbog toga su na sjednicama Gradskog i Županijskog odbora HDZ-a svi bili ili neutralni ili da se ne ide na Linićevu smjenu. HDZ je, dakle, spasio Linića – kaže bivši HDZ-ovac.
U međuvremenu iz vrha HSLS-a počeli su i pritisci na Antića da popusti. – Liberali, koji su bili koalicijski partneri SDP-u, u jednom su trenu Liniću izglasali nepovjerenje. Linić je počistio svoj ured i htio se maknuti. Onda je jedan od čelnika liberala u Zagrebu, Haris Boko, koji je tada radio u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, odigrao ključnu ulogu. Međunarodni krugovi napravili su pritisak na predsjednika HSLS-a Vladu Gotovca i cijelu ekipu da se situacija u Rijeci smiri – kaže Franjo Butorac. Tako su se i liberali povukli, a Linić je opet dobio povjerenje i postao gradonačelnik. A nesuđeni riječki gradonačelnik Antić nije želio evocirati uspomene na političku prošlost. – Ne želim biti uključen u vaš feljton ni odgovarati na postavljena pitanja – uzvratio je tajnik Ustavnog suda.
“Dokle god moja ruka seže, za vas neće biti mjesta”
Uglavnom, od neuspjele smjene Linića u Rijeci su HDZ i HSLS sve slabiji, a SDP sve jači. Sustavno je netko radio na tome da Rijeka bude utvrda SDP-a, uvjereni su neki bivši HDZ-ovci s Kvarnera. Kad je nakon nekoliko dana opet bio u sedlu, uslijedila je Linićeva prijetnja onima koji su mu „radili o glavi“.
– Dokle god moja ruka seže, za vas neće biti mjesta! – poručio je oponentima. Sljedeće, 1996. godine, Linić je morao pretrpjeti još jedan udarac. Napustio ga je bliski suradnik Franjo Butorac.
Njega je Linić početkom 90-ih imenovao za tajnika kabineta, no koalicijski partneri vršili su pritisak na Linića da se riješi „komunjare“. – Ja sam na tom mjestu funkcionirao dok nisam shvatio da Linića liberali i HNS pritišću da me se makne. Liniću nije bilo pravo što sam odlučio ići, međutim već sam s direktorom Novog lista Manceom dogovorio da osnujemo izdavačku kuću Adamić pa sam u studenom 1995. otišao. Nastavio sam raditi izvaninstitucionalno, pisati dopise – kaže Butorac koji je potom otputovao u SAD na mjesec i pol radi specijalizacije o odnosu lokalne samouprave i medija.
– Kad sam se vratio, Linićeva tadašnja tajnica i današnja žena Ksenija Čule iz sobe u kojoj sam radio iselila je kompletan namještaj, a moje su stvari ostale na podu. – Slavko, ja to pušiti neću, ako me trebaš, možeš me naći! Nakon toga više nikada nismo bili u kontaktu. Mislim da su Ksenijine ambicije za zgrtanjem bile tolike da sam joj ja bitno smetao u tome. – veli danas pomalo razočarani Franjo Butorac koji je pod “zgrtanjem” po svemu sudeći mislio na materijalna dobra. No politički i društveni život tekao je dalje.
Tko je podmetnuo požar?
Godina 1997. bit će posebno upisana u anale i upamćena u hrvatskom političkom životu po neobičnom događaju u vrijeme konstituiranja Skupštine Primorsko-goranske županije. Riječki HDZ-ovci i liberali su 1997., nakon lokalnih izbora, prema dogovoru trebali izabrati svog kandidata za predsjednika Županijske skupštine, no došlo je do dramatičnog obrata.
– Tada se dogodila famozna paljevina, požar u prostorijama grada Rijeke u kojima se održavala Skupština. Kad su SDP-ovci vidjeli da mi biramo predsjednika Skupštine, da imamo većinu, odjednom se počelo dimiti. Njihov čistač, hausmajstor ili netko takav inscenirao je požar. Svi smo brzo izišli iz prostorije, skupština je prekinuta – kaže jedan od svjedoka toga događaja.
Tako je SDP kupio vrijeme da može „obraditi neposlušne“ vijećnike u Županijskoj skupštini. Premda ne postoje dokazi da je Linić upetljan u podmetanje požara, svi bivši riječki HDZ-ovci i mnogi bivši SDP-ovci upiru prst baš u njega. Priča o političkom životu Rijeke opet se odvijala na štetu HDZ-a.
“Ugostiteljsko-apartmanska frakcija je prodala dušu HDZ-a”
Goran Šafar, jedan od prvih riječkih „barakaša“ HDZ-a sa Sušaka, objašnjava što se poslije lažnog požara događalo s njegovom strankom u Rijeci.
– Ugostiteljsko-apartmanska frakcija je prodala dušu HDZ-a. Da bi došli do ugostiteljskih objekata, bili su joj nužni objekti u gradu. Eksponenti te frakcije ljudi su koji se često nalaze za šankom, ispred šanka i nerijetko ispod šanka. Oni vode tvrtke i obrte koji u najmu imaju gradske prostore – objašnjava Šafar prema čijem se mišljenju 90-ih godina u Rijeci sve događalo na relaciji „tri ključne točke“: Linić – Lužavec – Šarinić.
A junak ove priče Slavko Linić poslije parlamentarnih izbora, uz gradonačelničko mjesto, izabran je za zastupnika u Saboru gdje je do sljedećih izbora sjedio u nekoliko saborskih odbora. Kad je 2000. njegov SDP s koalicijskim partnerima trijumfirao na parlamentarnim izborima, Linić nije dragovoljno napustio mjesto gradonačelnika Rijeke i otišao u Zagreb. Račan ga je natjerao.
– Linić je tada trebao biti ministar financija, a Mato Crkvenac potpredsjednik Vlade. I kad je Račan tako odlučio, riječka organizacija, koja je slovila za bastion SDP-a u Hrvatskoj, rekla je: Ne može naš Linić biti samo ministar, on treba biti potpredsjednik Vlade. A kad je Račan nakon rekonstrukcije Vlade htio da Linić bude ministar financija i kad se složio, Mato Crkvenac nije želio na mjesto potpredsjednika Vlade – kazao je jedan od bivših potpredsjednika u Račanovoj vladi.
Račan ga isključio iz Ine
Linić je u njegovoj vladi koordinirao mnoge stvari u gospodarskim procesima, međutim realna moć bila je u ministarstvima jer „podređen si premijeru, a nadređen ministru koji ne želi biti krpa za brisanje poda“. Usto, Račan je bio fasciniran Ljubom Jurčićem koji je o gospodarskim temama govorio razumljivim jezikom.
– Račan je na kraju isključio Linića iz privatizacije Ine i to je prepustio Ljubi Jurčiću. Trebao je to prepustiti Liniću kao koordinatoru – uvjeren je bivši potpredsjednik u Račanovoj vladi kojem ni danas nije jasno zašto je Linić Račanu bio poslušan i bespogovorno izvršavao zadatke. Čudan je bio taj njihov odnos, u najmanju ruku. – Mislio sam da je to njihov osobni odnos, ali sam shvatio da on poštuje hijerarhiju. Račan je za njega bio apsolutni autoritet. Bilo je dosta situacija u kojima znamo da je Linić bio protiv neke odluke ali je pred Račanom šutio, nije htio reći da je protiv.
Račan je pak za Linića znao reći: „Nezgodan je, ali ga je dobro imati na svojoj strani.”
Severina Vučković bila je apsolutna pobjednica izbora
Sanader je 2003. na parlamentarnim izborima potukao ljevicu. SDP bio poražen, ali je Severina Vučković bila apsolutna pobjednica izbora. Zaradila više od 250 tisuća maraka zbog nastupa na SDP-ovim predizbornim skupovima.
– Pozvao me Račan i rekao da SDP slabo stoji i bih li mogao srediti da Severina nastupa na skupovima SDP-a. Kad sam nazvao Severinina menedžera, iako je fizički trebalo sat vremena da dođe na Iblerov trg, on je došao za 15 minuta. Odmah smo se dogovorili – kaže bivši Račanov konzultant.
Na upit tko je samo za Severinin nastup dao toliki novac, odgovorio je: „Dobri ljudi!“ Tako je SDP otišao u oporbu, a stranka se u središte zanimanja javnosti vratila kad je Račan teško obolio. – Liniću je moj otac rekao da će podnijeti ostavku, da će tražiti izbor novog predsjednika stranke i da od njega očekuje da osigura poštene izbore. On je bio čuvar procedure – potvrdio je Račanov sin Ivan.
Žestoka trvenja u SDP-u
Međutim, nakon Račanove smrti u travnju 2007. došlo je do žestokih trvenja unutar SDP-a. Račanova formalna zamjenica Željka Antunović tražila je unutarstranačke izbore. Ključno je bilo pitanje strategije kako se suprotstaviti Sanaderu na predstojećim parlamentarnim izborima.
U igri za Račanova nasljednika pojavilo se više kandidata: zamjenica predsjednika SDP-a Željka Antunović, gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, gradonačelnik Velike Gorice Tonino Picula i „ekspert“ SDP-a za vanjsku politiku Zoran Milanović koji je u tom trenutku bio potpuni autsajder.
Ljubo Jurčić, koji je imao visok rejting, u cijeloj se priči pojavio kao budući premijer, što je dovelo do pomalo shizoidne situacije. Svi su kandidati morali u slučaju pobjede za čelnu osobu SDP-a podržati Jurčića za budućeg premijera. Evo kako je do toga došlo. Čim je Račan umro, napuštena je njegova strategija „timskog rada“, a Krešimir Macan, nekoć Račanov savjetnik, i Zinka Bardić postali su jako aktivni. Oni su uime konzultantske tvrtke Madison, vlasnika Mladena Hrgareka, osmislili tip kampanje za parlamentarne izbore 2007. prema kojem se forsira jaka osoba – Ljubo Jurčić. Samo se tako može pobijediti Sanadera, uvjeravali su dio utjecajnih HDZ-ovaca.
Budući da je tvrtka Madison, koja je imala ugovor s Gradom Rijekom, dakle riječkim SDP-om, uvjerila u uspjeh personalne kampanje i Linića i gradonačelnika Rijeke Vojka Obersnela, oni su je objeručke prihvatili. No s konzultantskom tvrtkom Madison u bliskim je odnosima bio i Ljubo Jurčić. Nije, dakle, posrijedi bilo samo uvjerenje o strategiji kampanje nego i biznis.
‘Ajmo mi ići s Ljubom kao premijerom pa ćemo ga poslije odraditi
– Linić je po mom mišljenju bio pod utjecajem Zinke Bardić i Krešimira Macana koji su inače mislili da je i Račan, dok je bio živ i zdrav, potrošena osoba i da se na izbore ide s novom osobom. Uvjerili su Linića da treba ići s novim licem, a to lice je Ljubo Jurčić kojeg nije zanimala stranka, samo pozicija premijera. I od kandidatkinje Željke Antunović tražilo se da se slaže s takvom strategijom. Njoj je predloženo: ‘ajmo mi ići s Ljubom kao premijerom pa ćemo ga poslije odraditi. Antunović na to nije pristala – kaže potpredsjednik u Račanovoj vladi.
Unutarstranački sukob je tinjao, no sve se na Iblerovu trgu držalo pod stranačkim tepihom. Ništa nije isplivalo u javnost – do jednom. Kako je dopisništvo Feral Tribunea u Zagrebu bilo je na istoj na adresi kao i SDP, Iblerov trg 9, novinar Ivica Đikić, koji je dobro ocijenio što se događa u stranci te prikupio informacije, o svemu je objavio tekst 28. travnja 2007. pod naslovom „Akcija troniranja“.
– Feralu je informacije dala Zinka Bardić da bi mene eliminirala iz kampanje – tvrdi Krešimir Macan. Bio je to razarajući tekst, koban za političku sudbinu Željke Antunović. Ona se nije slagala sa strategijom prema kojoj će Jurčić biti premijer, ali ne i predsjednik SDP-a.
Linić je grubo i pogrdnim riječima napao Antunović
Nakon teksta Linić je grubo i pogrdnim riječima napao Antunović te je optužio da je ona sve izlajala pred novinarom. Linić se u tom trenutku okrenuo protiv Željke Antunović, a kandidata Milana Bandića nikada nije podnosio. Kako Piculi nitko unutar stranke nije davao velike šanse, pa ni Linić, kao jedini izbor, „nužno zlo“, Liniću se nametao Zoran Milanović – Liniću Milanović nije odgovarao, imao je loše mišljenje o njemu, ali je silom prilika postao njegov agitator – otkrio je visokorangirani SDP-ovac.
U predizbornoj kampanji za mjesto vođe SDP-a kandidati su, svaki na svoj način, okupljali drugove iz stranke radi podrške. Tonina Picula je, primjerice, u Velikoj Gorici na večeru pozvao 60-ak uzvanika. Kao uzvanica na Piculinoj večeri bila je i Zinka Bardić. Bandić je pak okupljao i „hranio“ svoj čopor, a Ž. Antunović svoj.
Milanović je pak svoje najodanije ljude pozvao na slabu večeru, i to u restoran Lampion na Trešnjevci. Na tom su sijelu, uz večeru, osim Milanovića, bili Ivan Račan, Igor Dragovan, Boris Malešević i Gordan Maras. Njima se trebao pridružiti i Slavko Linić, ali iz nekog razloga ipak nije došao. Na kraju su svi kandidati u utrci za predsjednika SDP-a javno podržavali Ljubu Jurčića za premijera. Svi su bili uvjerenja da je dobro i pametno podržati Jurčića, koji je imao jako visok, doduše fabriciran rejting. Svi su, dakle, računali na „jurčićevce“ u SDP-u.
Sačuvao ga od sramote
No u drugi krug unutarstranačkih izbora ušli su Željka Antunović i Zoran Milanović. Uoči drugog kruga Linić agitira protiv Željke Antunović, govori da treba glasovati za Milanovića, plašeći ljude da će propasti izbori ako ne glasuju za njega. Pokazalo se da je većina od 1600 delegata izabrala Milanovića.
Tih 1600 delegata nisu bili samo članovi stranačke infrastrukture nego i obični članovi. Dakle, proširenje broja delegata koji su glasovali za novog lidera SDP-a na površinu je izbacilo Milanovića, a tome se dosjetio njegov uski krug s večere u Lampionu. – Kad je Milanović izabran za predsjednika stranke meni je zabranjen ulazak u SDP. Od tada sa Zinkom Bardić uopće ne pričam – izjavio je Krešimir Macan.
Sukob između Milanovića i Linića, koji je kulminirao posljednjih tjedana, dokazao je još jednom da je Linić, koji osobno ne podnosi stranačkog šefa, uvijek je spreman poštovati hijerarhiju i čuvati homogenost partije.
– Kad je na nedavnoj konvenciji SDP-a održanoj u Hypo Centru ministar Slavko Linić sjeo u zadnji red, nitko nije znao pravi razlog njegove reakcije. Svi su zaključili da je definitivno puklo između Milanovića i Linića, međutim Linić je i u tom trenutku želio sačuvati Milanovića od sramote. Naime, delegati iz Splita na toj su konvenciji Linića htjeli dočekati kao heroja, s ovacijama. Da Milanovića ne bi doveo u neugodan položaj, Linić je sjeo u zadnji red – otkriva jedan od SDP-ovaca.
Izvor: Večernji list
