I dok brojni rado sanjaju o putovanjima i upoznavanju stranih zemalja, a još radije pronalaze izlike koje ih priječe da to i učine, Zadranka Jelena Šoša nije mnogo dvojila – sjela je na bicikl i putovala sama, samo sa šatorom i osnovnim stvarčicama. Vratila se nedavno, nakon 137 dana puta i sedam zemalja
Mnogi ljudi, pritisnuti obavezama ili pak zacementirani u rutinu, često posežu za dobrom starom: ‘Dosta mi je svega, odlazim nekud daleko!’ Ipak, unatoč odlučnosti kojom biva izgovorena ta rečenica, većina ljudi s lakoćom nalazi izlike te se svaki eskapistički poriv začas ugasi. Ipak, to nije bio slučaj s Jelenom Šošom, 32-godišnjom psihologinjom iz Zadra koja je u rujnu 2013. jednostavno sjela na bicikl i krenula na put. Društvo su joj pravili samo šator i bisage, a vratila se nedavno, gotovo pet mjeseci kasnije. S Jelenom smo razgovarali o njenom, kako sama kaže, najvrednijem životnom iskustvu.
Za višemjesečni put biciklom, tek uz šator i osnovne stvarčice, treba hrabrosti. Kako si se odlučila na ovakav put?
Da se biciklom otisnem u svijet, bio je pothvat o kojem sam dugo maštala. Odlučila sam ostvariti ga u trenutku kad sam izgubila posao, vezu, razloge koji su me držali u gradu u kojem sam dotad boravila. Bila sam tužna zbog toga. Imala sam snažnu potrebu da me energija i trud koji ulažem i odvede u nekom željenom smjeru. Uz to, obavljajući posljednjih godina posao dijagnostičara u zatvoru, zaželjela sam se svjedočanstava svijetle ljudske strane, jednostavnosti, dobrote. Moje samopoštovanje i povjerenje u ljude je slabilo. Osim odmora, trebala sam oporavak. Riskirala sam temeljito: da više ništa ne bude kao dotad.
Vijest o putovanju takvog tipa čini mi se kao velik izazov za bližu okolinu. Kako je reagirala tvoja obitelj i tebi bliske osobe? Jesi li imala podršku?
Uoči puta, svega se nekoliko osoba sa mnom radovalo mom pothvatu, a to je jedina podrška kakvu sam tada trebala. Roditelji su njegovali pristup ‘zašto nam to radiš’ i ‘gdje smo pogriješili s tobom’, a kod sestre i braće se našlo i brige i zavisti i podrške. Stekla sam dojam da su mi pružili podršku oni koji su to mogli i da to nije imalo veze sa mnom, sretna sam zbog njih nekoliko. Istovremeno, uoči puta sam odasvud nailazila i upoznavala neke nove ljude, koji kao da su se tu našli upravo da me ohrabre i potaknu.To mi je jačalo povjerenje u to da radim pravu stvar.
Koliko su trajale pripreme za putovanje (proces od odluke do kretanja)?
Proces od odluke do kretanja potrajao je skoro godinu dana. Nabavila sam opremu, nastojala se ponešto udebljati, stekla još nekoliko iskustava višednevne vožnje po domaćim cestama, dosta sam dana provela planinareći sama Velebitom… Istraživala sam svoje granice i učila ih poštivati, gradila samopouzdanje. Ujedno, prikupljala sam informacije koje sam smatrala korisnima, o vrstama koje bi mogle biti opasne pri kampiranju, o preprekama na koje su drugi ljudi nailazili biciklirajući zemljama koje su na mom putu i sl.
Izvor: Tportal.hr
