Hernadi Ježića i DORH optužuje za urotu: Sanaderu nikad nisam dao mito, a DORH me uopće nije kontaktirao
PREDSJEDNIK i glavni direktor MOL-a Zsolt Hernádi progovorio je prvi put javno od početka afere s preuzimanjem upravljačkih prava u Ini.
Za RTL Danas je progovorio o svom dogovoru s Ivom Sanaderom te je otkrio što je pisalo u misterioznoj poruci iz Marcellina. Jedan od najmoćnijih poslovnih ljudi u Europi govorio je o tome kako živi kao lice s Interpolove tjeralice te hoće li MOL prodati Inu.
Na upit o interpolovoj tjeralici, kaže kako je to za njega neugodno iznenađenje.
“Na početku sam i ja sa zanimanjem gledao svoju fotografiju, u ono vrijeme kada sam još bio na Interpolovoj listi tjeralica, i to ne samo stoga što sam možda ja bio jedini među osobama s tih fotografija koji nosi kravatu, nego i stoga što je to bila hrvatska kravata. To je, inače, bila kravata Naftaplina koju sam dobio kada sam postao počasnim rudarom Hrvatske. Mislim da cijelo to pitanje treba gledati ovako: 2011. godine kada smo se prvi puta suočili time što smo slutili još od 2010., da se u Hrvatskoj nešto sprema, 2011., dakle, morali smo se vrlo brzo suočiti s onim što je izmišljeno. Kako sam ja upao u to? Što ja imam s tim? Koja je moja uloga u tome?
Počevši od 2010. godine takozvani stručnjaci počeli su spekulirati o tomu da, ako bi se moglo kriminalizirati ugovore koje su 2008-2009. MOL i hrvatska vlada ispregovarali, a početkom 2009. i potpisali, vrijeme bi se moglo vratiti unatrag, moglo bi se vratiti izvorno stanje, a neki su, na paradoksalan način, mislili i da bi se tako mogli vratiti u upravu Ine, i mogli bi raditi isto što su radili do 2009. Kada su se te spekulacije prvi puta pojavile mi se nismo previše bavili njima, sve dok se 2011. godine nisu pojavile puno teže stvari, pojavile su se vijesti da postoje pretpostavke, insinuacije da smo MOL, odnosno osobno ja, do tih stvari došli putem podmićivanja. Kada sam dobio poziv od mađarskog državnog odvjetništva, od mađarskih tijela, kada su pozvani moji kolege, izuzeti podaci, održani pretresi na nekim mjestima, zaplijenjeni računalni nosači podataka, kontrolirani ispisi poziva, temeljem istih jasno se pokazalo, a to stoji i u izvješću koje je mađarsko državno odvjetništvo napisalo o provedenoj istrazi, da ni Mol, ili bilo koja čelna osoba u Molu, a niti Zsolt Hernádi nisu počinili, nisu mogli počiniti djela koja im se stavljaju na teret. Nisu mogli počiniti, jer ni jedan neposredan ili posredan dokaz ne ukazuje da bi bilo tko od njih u tome sudjelovao”, kaže Hernadi.
Tvrdi da ga nikada niti jedno hrvatsko tijelo nije kontaktiralo.
“Pravilo je da, ako me se pravilno pozove, ja ću se odazvati pozivu. Ja sam se uvijek odazvao svim pozivima koje sam primio. Pojavio sam se pred mađarskim pravnim tijelima, pred državnim odvjetništvom, na policiji i dao sam detaljan iskaz i predao sam sve dokaze kojima sam raspolagao. A isto su činili i moji kolege. A isto tako su postupili i drugi mađarski i ne mađarski državljani u tom postupku. Dakako, u tim inicijativama koje su krenule iz Hrvatske, bilo je puno toga, one su bile česte proteklih godina, a ja sam u svakom slučaju poštivao zahtjeve propisane zakonom. Iz Hrvatske nisam primio nikakav poziv kojem bi se trebao odazvati.
Ne možete mi pokazati neki zakon EU-a u kojem piše da, ako neki moj kolega u potpuno drugoj stvari u Hrvatskoj sudjeluje u saslušanju u državnom odvjetništvu, i na tom mu se saslušanju – onako usput – kaže i da, ako se sretne sa Zsoltom Hernádijem, neka mu prenese da ga se tada i tada očekuje na ispitivanju, da je to poziv na ispitivanje. To nije poštivanje pravila. Poštivanje pravila odnosi se i na državno odvjetništvo. Državno odvjetništvo ne stoji iznad zakona. A to što je na prijedlog državnoga odvjetništva sud u prvom stupnju temeljem toga odredio moje uhićenje, pozivajući se na to da sam ja u bijegu, to je zloporaba prava. Sličim li ja na nekoga tko je u bijegu? Pa i Vi ste me uspjeli dobiti. Tu sam, svaki dan dolazim u taj ured, ovdje radim, odlazim, u provinciji obilazim naše poslovnice, javljam se na telefon, odgovaram na pitanja postavljena telefonski, dajem upute. To se ne može smatrati bijegom. No, je li bilo nekoga tko u toj stvari nije poštivao neki od zakona? Ja na to kažem da su svi poštivali svaki zakon. Jedino hrvatsko državno odvjetništvo nije poštivalo zakone.
Mene je hrvatsko Državno odvjetništvo kontaktiralo vezano za slučaj Podravka, vezano za takozvanu aferu „Spice“, putem mađarskih tijela. Sudjelovao sam na dva ispitivanja u mađarskoj policiji, gdje smo odgovorili na pitanja i predali smo materijale koji su traženi. Vezano za takozvani slučaj Sanader mene hrvatsko Državno odvjetništvo nikada nije kontaktiralo. Ni Državno odvjetništvo, niti neko drugo hrvatsko tijelo”, tvrdi Hernadi.
“Sanaderu nisam dao mito”
Kaže da Sanaderu nikada nije dao mito.
“Ne, a takvih razgovora nikada nije niti bilo među nama. Kada bih ja razgovarao s gospodinom Sanaderom, razgovarali bismo o mnogim stvarima: o politici, gospodarstvu, regiji, energetskoj sigurnosti i puno o tomu koja može biti budućnost INA-e, koja su moguća rješenja. Nikada se nije razgovaralo o temi u kojoj bi se govorilo o novcu, o nečemu što bi bilo ilegalno. Inače, to bi bilo i nezamislivo jer smo u najvećem broju slučajeva razgovarali u krugu kolega. To bi bilo nezamislivo i stoga što naš odnos nije bio takav da bi se takva stvar mogla i spomenuti. I, uopće, kako započeti takav razgovor? Je li netko već promislio o tome? Među nama i nije bilo posrednika koji bi u bilo kojem obliku mogao prenijeti jednu takvu poruku”, kaže Hernadi te komentira snimku u restoranu Marcellino.
“To je onda bila prilično siromašna rasprava ako je to bio najvažniji dokaz. Ja sam dosada vjerovao kako je vrlo zanimljiv iskaz Roberta Ježića bio najvažniji dokaz. Naime, time što se čovjek s nekim sretne u nekom restoranu i razgovara, zapravo nije počinio ništa loše i ne vjerujem da to bilo tko može i predmnijevati. Inače, ne znam, na koji naš razgovor u restoranu mislite.
Sigurno je da ja nisam izvadio bateriju iz svoga mobitela, tu je netko nešto krivo vidio. Inače, treba pogledati tu snimku, Robert Ježić uopće nije bio prisutan tom susretu. A na snimci se i vidi da ručak još nije završen, da je stol postavljen za četiri osobe, da još nitko nije jeo, da je riječ o razgovoru još prije ručka. Znate, to je zanimljivo iz razloga što s bivšim premijerom razgovara šef najveće kompanije u regiji. Zastupnik najvećeg investitora u Hrvatskoj. Mi razgovaramo, a bivši premijer me nešto upita. Ja vadim telefon, uključujem ga, čekam malo jer iziskuje nešto vremena dok se telefon uključi, provjeravam nešto, zatražim komadić papira, jer nisam imao papira kod sebe, nemam ni sada. Nemam ni olovku. Ali kakve to veze ima s bilo kojim zločinom. Neka mi to netko objasni. A ako to netko želi podastrijeti kao dokaz, ja mogu samo raširiti ruke i reći: Bože moj, gdje mi to živimo!?
Gospodin Sanader je od mene tražio telefonski broj jedne mađarske javne osobe jer je htio nazvati tu osobu. Ja sam rekao kako ću provjeriti imam li broj te osobe i provjerio sam u svom telefonu. Imao sam broj, napisao sam na komadić papira. Nemojmo zaboraviti, tada gospodin Sanader već 3-4 mjeseca više nije bio predsjednik vlade. Više nije imao ono staro tajništvo, lako pokretljive ekipe koje je imao dok je bio premijer. To je bila jednostavna molba, s jednostavnim odgovorom. Napisao sam telefonski broj i spremio svoj telefon”, kaže Hernadi.
“Ovo je urota Ježića i DORH-a”
“Ručak koji je spominjao Robert Ježić, bio je jedan drugi ručak. A na tom je drugom ručku Robert Ježić doista izišao sa zahtjevom da mu u Ivanić Gradu prepustimo pogon plina, da mu ga predamo. Ja sam kolegama u INA-i naredio da to provjere, a oni su, kada su provjerili stvar, rekli da se to ne može napraviti jer je to nepovoljno za INA-u. Zašto je državno odvjetništvo odlučilo da će kao dokaz priložiti snimku ručka između dva čovjeka, za koji je Robert Ježić k tomu rekao da je i on bio prisutan istom… On nije bio prisutan tom ručku. Inače, treba pogledati snimku. Robert Ježić je naime rekao kako je stigao, poslije ručka, ali to je bio jedan drugi ručak, a ne ovaj sa snimke. Na taj ručak nije stigao ni jedan drugi gost, a nitko nije još ni ručao, ta je snimka naime sačinjena prije ručka, to se vidi ako netko pogleda sliku. Za mene to ništa drugo ne dokazuje nego da opet samo tražimo dokaze za koncepciju. To je potpuno isto nego priča s dvije tvrtke u MOL-ovu vlasništvu i da su one preko Roberta Ježića Ivi Sanaderu uplatile 10 milijuna eura. A onda se ta priča promijenila utoliko da te tvrtke nisu u vlasništvu MOL-a, a kada se saznalo da one imaju stvarne vlasnike, direktori tih tvrtki ispričali su iz kojeg su razloga doznačili taj novac. A onda je postalo jasno i da Robert Ježić neće vratiti taj novac, a i ne može vratiti, jer je on taj novac potrošio. Iako je rekao da ga čuva za Sanadera, on ga nije čuvao za Sanadera, on je taj novac utopio u svakodnevno poslovanje DIOKI-ja, ili Dragi Bog zna u što, ili je kupio svoju drugu jahtu, ne znam na što je potrošio, ali jedno je sigurno: i Vi, i ja znamo kako taj novac Robert Ježić nije uplatio Hrvatskoj. A, zanimljivo, o tomu se ne govori. Ne govori se o tomu da je to bila koncepcija za koju su se tražili dokazi. A staviti među dokaze snimku na kojoj dvojica razgovaraju u jednom restoranu, više je nego smiješno. Trebalo je radije pogledati u čijem je interesu da se sve to dogodi.
Ja kažem kako je Robert Ježić zasigurno imao dobar razlog, naime, kao što svi dobro znamo, prije toga je sjedio u zatvoru, a za čudo je pušten. Zasigurno je imao dobar razlog reći pred sudom ono što je rekao. Ili pred državnim odvjetništvom, ispričavam se. A državno odvjetništvo je to željelo povjerovati. Državno odvjetništvo je povjerovalo ono što im je on rekao jer se to uklapalo u koncepciju da se veliku ribu treba uloviti. Robert Ježić izašao je iz zatvora, Robert Ježić odletio je u Švicarsku, doveo je gospodina Hurlimanna kako bi ovaj svjedočio, a Hurlimann nije ništa drugo učinio nego je samo rekao da je on doista dobio novac, i da je taj novac doista čuvao za Roberta Ježića. Hurlimann, doduše, nije rekao, a nije niti mogao reći da je taj novac stigao od MOL-a, kao što i nije, a Hurlimann takvo što nikada nije niti rekao u svom iskazu, ali državno odvjetništvo je to prihvatilo. I odmah su imali kaput za gumb. Odmah je postojala priča za koncepciju. A to što je nju u hodu nekoliko puta trebalo ispraviti? U odnosu na mnoge stvari usput je postalo jasno da i nisu takve kako se tvrdilo. Da se stvar nije tako dogodila. A što se novca tiče: Roberte Ježić ga je već odavna potrošio. Ali to je nebitno, time se ne bavimo. Stoga ja kažem: u svim državama svijeta zadaća državnoga odvjetništva nije da dokaže optužbu i da za optužnicu prikuplja dokaze, nego da otkrije istinu. I da za istinu prikupi dokaze. A njih mora predočiti i ako su suprotni optužbi. Državno odvjetništvo nije to činilo. A to je, po mom mišljenju, ozbiljna pogreška.
Za mene je u tom smislu indiferentno što je sve rekao ili što nije rekao Robert Ježić. Bez obzira na to, ja ga možda simpatiziram, a možda ga ne simpatiziram. Možda mu vjerujem, a možda mu ne vjerujem. Ali kada me je 2010. godine, u rujnu 2010. godine posjetio ovdje u MOL-u i tražio je od mene da reprogramiramo dug DIOKI-ja prema INA-i, da posredujem u njegovu interesu, moj odgovor je bio odlučno „NE”. Kada je tražio otpisivanje dijela duga, moj je odgovor bio odlučno „NE”. Kada je tražio da povećamo isporuke etana u DIOKI i da smanjimo cijene, odgovor je bio odlučno „NE”. Ili kad je u restoranu Marcellino u prisutnosti Sanadera Ježić od mene tražio da mu, odnosno da DIOKI-ju prepustimo pogon za proizvodnju plina Molve kod Ivanić Grada, ja sam kolegama u INA-i naredio da provjere što se tu može napraviti, a kolege su nakon 2 mjeseca pred mene stavili papir na kojem je pisalo da bi to INA-i prouzročilo gubitke, moj odgovor Robertu Ježiću bio je isti: NE! Ali da je Ježić došao i rekao: pronašao sam najbolje naftno polje i želim vas uključiti kao partnere, dođite, ja bih rekao: ako je dobra matematika, idemo. Eto, takav je odnos Roberta Ježića i INA-e. Nažalost, Robert Ježić nikada nije došao govoreći kako je pronašao najbolje naftno polje, ali često je dolazio s idejama kako bi INA-i mogao nanijeti još više štete. A odgovor na te ideje uvijek je bio: NE! Je li Robertu Ježiću u interesu da mi odemo iz uprave INA-e? Pa, ako nekome, njemu je to itekako bilo u interesu. A onda bi sve moglo ostati po starom, onako kako je bilo ranije”, objašnjava.
U hrvatskoj javnosti vlada – dakle i u politici, i u dijelu pravosuđa – vlada uvjerenje da je dakle te 2009. godine INA predana u ruke MOL-u iako MOL nema većinski paket dionica, da je Ivo Sanader prodao upravljačka prava Vama i za to primio mito.
“Ali upravljanje nekom tvrtkom ne ovisi o tomu kolikim postotkom dionica raspolažemo. U Pakistanu postoji jedno ogromno plinsko polje u kojem MOL ima 10 postotni udjel. Imamo 10 postotni udjel, ali mi upravljamo svom eksploatacijom toga plinskog polja, mi smo odgovorni i krajem godine polažemo obračun ostalim vlasnicima, što smo uspjeli postići. Ako je naš učinak dobar, možemo zadržati mandat, a ako nije, reći će nam da taj mandat vratimo. To, dakle, da MOL nema 51 posto, potpuno je uobičajeno u svijetu, naime, da se upravljačka prava odvajaju od toga. Ali jednu stvar ne smijemo zaboraviti: iz 2014. godine, temeljem naših saznanja iz 2014. godine ne smijemo prosuđivati čemu je sličila INA 2008. godine. Nemojmo vjerovati stručnjacima, odnosno bivšim menadžerima INA-e koji sebe nazivaju stručnjacima, koji kažu kako se dogodila strašna stvar i izdani su nacionalni interesi. Ti ljudi imaju jednu jedinu želju: za njih je nacionalni interes da se oni vrate u vodstvo INA-e. I da rade isto zbog čega se je INA-u 2003. godine trebalo prodati. Ta nije INA 2003. godine prodana zato što je bila najučinkovitija srednjeeuropska kompanija. Prodana je jer rad INA-e nije bio održiv. Zato se je pozvalo strateškoga partnera. Hrvatska država, hrvatski parlament pozvali su strateškoga partnera. MOL je odabran za strateškoga partnera. 2008. godine kada je INA započela s ogromnim ulaganjima u Siriji, ogromnim ulaganjima u rafinerije, vidjelo se kako se rad, učinak poslovanja INA-e ne poboljšava u mjeri da bi njene financijske mogućnosti omogućile da vrati kredite. A 2008. godine bankrotirao je Lehmann Brothers. Izbila je svjetska gospodarska kriza. Jedna je stvar bila jasna: ako ništa ne učinimo, INA će do kraja godine morati objaviti da je insolventna. Tada je već hrvatska vlada financirala INA-u na način da nakupljene poreze INA nije bila sposobna uplaćivati hrvatskoj vladi. Mi smo pitali hrvatsku vladu: možeš li riješiti taj problem. Hrvatska je vlada rekla kako ne može jer ima svoje probleme. Mi smo rekli da smo u jednom slučaju spremni pomoći u pronalasku rješenja: ako preuzmemo upravljanje INA-om. A to je ugovor. Isti ugovor kakav je bio i onaj prvi, sklopljen 2003. godine gdje smo se također dogovorili kako će se upravljati INA-om. 2008. godine mi smo rekli kako se to treba promijeniti, u suprotnom slučaju naime – kako mi to u Mađarskoj kažemo – kontinuirano ulijevamo vodu u bunar bez dna. A voda stalno curi iz bunara. Tako smo mi u INA-u ulijevali prihod, a novac je curio iz INA-e. I rekli smo kako to treba promijeniti. A kako bismo to mogli promijeniti, treba izmijeniti dioničarski ugovor”, kaže.
“Spremni smo napustiti Inu”
“Ja jako volim INA-u, i Bože sačuvaj da podcijenim njene dimenzije i sposobnosti, ali INA ipak nije najveći konkurent MOL-a, a i da je INA neovisna kompanija, opet ne bi bila najveći konkurent MOL-a na tržištu nafte. Istina je, pak, da ako tako gledaju na to, ako hrvatska vlada tako gleda na to, zašto ne povrati INA-u od MOL-a? Mi smo vladi rekli: ako su naši pogledi na problem toliko suprotni, neka vlada otkupi INA-u od nas. Mi smo to ponudili hrvatsku vladu. Jer stvar neće funkcionirati na način ako hrvatska vlada kaže: oduzet ću od tebe mogućnosti rasta. Ta uzela je licence od nas. Ako kaže: zakočit ću te regulativama. Ta HEP je odabrala da bude veletrgovac plinom. Uzela je od INA-e i pritišće cijene po kojima predajemo plin, a kojima bi INA mogla zaraditi od eksploatacije plina. Ne zbog Hrvata, ne zbog Mađara, ne zbog toga što smo mi potencijalni konkurenti jedni drugih: tržište je smanjeno iz razloga što je to trend u sektoru. A protiv toga ne možemo. U tom trendu u sektoru, u tom okruženju, mislite li da bi INA mogla imati vlasnika koji bi rekao: recite što želite, hoćete li da istovremeno razvijamo dvije rafinerije, uložimo u njih novac koji želite kako bismo ih podigli na razinu koju je netko zamislio, a da pored toga uljepšamo i benzinske pumpe, napravimo sve… O, da, od toga nećemo profitirati? Pa koji bi investitor to napravio? To nije pitanje MOL-a. Mislim da bi hrvatska vlada trebala promijeniti pristup po tom pitanju. Hrvatska vlada bi se trebala spustiti na zemlju i pogledati realnosti. Pogledati što se može učiniti, jer mi smo u tomu partner, a što je što se ne može učiniti. No ako hrvatska vlada kaže: jednom rukom oduzimam od tebe mogućnost rasta u Hrvatskoj, drugom rukom ti pak naređujem da ti sve to moraš napraviti, ja za to kažem kako mi u tome sigurno nećemo biti partneri.
Ako se pitanje postavi ovako: ako regulatorno okruženje bude trajno pozitivno i predvidljivo za MOL, je li MOL u tom slučaju spreman ostati u INA-i, ja kažem da u tom slučaju, naravno, jeste. Ako se pitanje postavi ovako: mi i dalje imamo zahtjeve prema vama, ali usput od INA-e oduzimamo sva sredstva koja bi služila rast, ja bih na to rekao da onda u INA-u trebamo dovesti ljude, uključiti partnere koji će vjerojatno moći puno bolje surađivati s hrvatskom vladom. U tom slučaju nismo mi odgovarajući partneri za to.
Mi smo, naime, još prije nekoliko tjedana, nekoliko mjeseci priopćili da će MOL započeti s pripremama eventualne transakcije. Mi, dakle, pregovaramo s hrvatskom vladom, a ti se pregovori odvijaju zapanjujuće sporo. Samo tiho bih htio primijetiti da, kada smo odlučili o ubrzanju pregovora, to je bilo na sastanku u siječnju, da je to bio naš zadnji pregovarački dan s hrvatskom vladom i otada nismo imali pregovore s hrvatskom vladom. To nije tempo kojim se u poslovnom svijetu išta može postići”, zaključuje Hernadi.
Izvor: Index.hr
