Piše: Krešimir Butković
Nakon rezultata istraživanja Eurobarometra više mi nije jasno kome Hrvati uopće vjeruju.
Donekle vjerujemo u EU, prisežemo majci Hrvatskoj, no najvažniji nam je lokalpatriotizam pa ćemo tako i poginuti za svoje Patkovce ili črnomeračku domaju čuvajući njene granice od okretišta do Britanca. Zapravo, ono čega se Hrvati najviše boje nije smrt već nezaposlenost. Gotovo 66% posto nas se boji da ćemo ostati bez posla. Valjda se zato i svi guramo u državna poduzeća da ne završimo negdje na ulici.
Nedavno mi bio brat u posjeti. U državnoj je firmi. Smanjili im opet plaće. Daleko su ispod nacionalnog prosjeka. Pričam to svojoj susjedi, no kad mi je rekla za plaću svoje kćeri ostao sam bez teksta. Dijete joj radi u jednom ”kupujte hrvatsko” trgovačkom lancu za jedva 2.500 kuna plaće. Iscrpljena je, sasušena i djecu praktički ne viđa. Grčevito se drži za taj posao jer drugog nema, a na ovo sužanjsko mjesto čeka novih dvjesto kandidatkinja.
Valjda zato više ni ne cvjeta nacionalni ponos. Štoviše, prema istraživanju, situaciju u Hrvatskoj neće riješiti tek inaugurirana predsjednica već EU. Toliko smo beznadni da očekujemo kako će ”bolji život” donijeti birokrati i banke iz EU. Narod je dotaknuo dno i više ne očekuje ekonomski oporavak. Kako i bi kad se u Hrvatskoj više nema kome vjerovati na političkoj sceni. Kad pogledaš današnju svitu koja se okupila na Markovom trgu shvatiš da u Hrvatskoj može tek Sunce zasjati. Nakratko, dok mu se ne smuči.
Hrvati su desniji od prosjeka EU. Toliko smo desni da hrpimice hrlimo u egzil tražeći posao. Slično se upravo događa i Kosovarima. Nakon krvavog rata odlaze u potragu za kruhom jer ga u domovini nema. Ajde, barem nismo ksenofobni iako smo desni. Naime, dok Europu brine gdje će s imigrantima, nas to uopće ne brine.
Zašto i bi kad od nas i Kinezi bježe glavom bez obzira. Još malo pa će se u kineskim restoranima nuditi gableci, štrukli i purica s mlincima. Kod nas ni vrag ne bi našao posla. Istraživanje Eurobarometra jednostavno je predočilo pravu sliku hrvatske društvene i gospodarske stvarnosti. Uplašeni građani radije žmire nego da gledaju u nadolazeću propast.
Za koju godinu puknut će balon javnog sektora i strah Hrvata će se obistiniti. Hrvatska će biti zemlja nezaposlenih. Nešto prije ako nas se dohvati EU i nešto kasnije kad bankrotiramo zbog nemuštih napuhanaca s Markova trga. S razlogom se bojimo, s razlogom strepimo. Bojimo se zbog državnog duga koji buja ko vegetacija usred Amazone. Prekoračili smo odavno sve maksimume, sad samo možemo čekati neodgodivo. Osim, ako ne postanemo porezna oaza za ulagače, ne dovedemo kineski ili možda arapski kapital (jer oni ga imaju najviše), ako Jakovina konačno uspije povući novac iz EU fondova i Grčić uhvati zlatnu ribicu da mu ispuni tri želje na račun investicija.
Nemamo vjere u ni u koga, a najmanje u sebe same. Imamo predsjednicu, sva je u plavom. Nadam se da nećemo poplaviti od gušenja. Čeka nas bolji život. Hrvatska sve više liči na Disneyland. Živimo u bajci u koju nitko više ne vjeruje.
Piše: Krešimir Butković / seebiz.eu
