OBRNUTI PRISTUP Turistička zemlja koja na plaće birokrata troši više nego za nove plaže, šetnice, garaže..

Kome je dosadilo brojati turiste i novac, može malo obrnuti pristup pa provjeriti – a koliko to gradovi, općine i županije, posebno one koje vrlo dobro žive od turizma, od tog silnog novca na kraju vraćaju svojim građanima? Naprimjer, investicijama u plaže, šetnice, dječje parkove, javne prometnice..

I svu ostalu turističku, prometnu i komunalnu infrastrukturu koja se, opet zahvaljujući hvaljenom turizmu, u samo dva mjeseca tijekom svake godine, pod navalom turista, napregne do neslućenih razmjera – pa se izlijevaju kanalizacije, nestaje struje, slab je pritisak vode, a ceste u većim gradovima praktično su neprohodne pod navalom turističkih prometala.

Ili se, kao ono 2017. godine, kupači u Makarskoj požale jer su im se usred sezone u more slile oborinske vode.

Na Čiovu pak godinama su čekali da se napokon sagradi most koji bi stanovnicima tog otoka napokon smanjio prometne gužve od kojih im se desetljećima diže kosa na glavi.

Kanalizacija se gdjekad izlije i u turističkom biseru Dubrovniku.

A u općini Marušići, tik do Omiša, stanovnici se nerijetko nađu u situaciji da turistima, usred sezone, objašnjavaju zašto općina nema struje, a klima-uređaji ne rade na 40 Celzijevih stupnjeva.

Čini se, dakle, da bi se o uspješnosti domaćeg turizma rezoniralo malo drukčije kad bi se, umjesto prihoda i noćenja, radije gledalo što gradovi i općine potom rade s novcem iz te lukrativne djelatnosti iz koje se samo lani, izračunali su u HNB-u, u državu slilo čak 12 milijardi eura, od čega su 10 milijardi u zemlji ostavili strani turisti.

Stoga je Jutarnji list od šest značajnijih turističkih destinacija na obali – Poreča, Rovinja, Zadra, Šibenika, Splita i Dubrovnika – zatražio podatke o točnim iznosima novca koje ove godine planiraju uložiti u turističku infrastrukturu, a što je pojam koji smo kasnije ipak malo proširili.

Šira definicija infrastrukture

Kako upozorava ravnatelj Instituta za turizam Damir Krešić, pojam turističke infrastrukture definiran je posebnim Pravilnikom o javnoj turističkoj infrastrukturi koji formalno-pravno obuhvaća samo mali dio onoga što turisti u naravi doista i “troše”.

Konkretno, taj pojam obuhvaća redom infrastrukturu kao što su garaže, kongresni centri, dvorane, igrališta, zabavni parkovi, kupališta, šetnice, sportske staze i izletišta, što je prema stručnom mišljenju zapravo prilično sužen popis infrastrukture koju doista koriste turisti.

– Šire gledano, pod pojmom turističke infrastrukture praktično treba pobrojati i sve ono što koriste građani jer turisti konzumiraju i prometnice, zdravstvene usluge, ali i usluge Hrvatske gorske službe spašavanja, koja u sezoni itekako ima posla pri pružanju pomoći turistima – objašnjava Krešić.

Za analizirane gradove na kraju se proširenje tog pojma pokazalo dobrim jer bi se brojka koja bi se odnosila isključivo na turističku infrastrukturu činila sramotno mršavom, posebno u odnosu prema financijskim beneficijama koje analizirani gradovi ostvaruju svaku turističku sezonu.

Doslovno, takvi bi se turističko-infrastrukturni projekti mogli nabrojati na prste jedne ruke – u Šibeniku pokoja plaža, jedna podzemna garaža i novo kino, nešto kupališta u Dubrovniku, šetnice i riva u Poreču ili pak biciklističke staze, plaže i videonadzor na sportskim terenima u Zadru, a Rovinj će ove godine graditi park za pse i javno igralište, Split pak sedam igrališta za djecu te koncertnu i kazališnu dvoranu.

S pribrojenim projektima koji se pak odnose na prometnice, pročistače, kanalizacije pa i obnovu kulturno-povijesnih znamenitosti i nekretnina bilanca se malo popravlja, ali i dalje svjedoči da će u 2019. godini mnogi gradovi koji žive od turizma, više novca odvojiti za plaće svojih birokrata, nego što će uložiti u projekte javne i turističke infrastrukture.

Poput Splita, koji ove godine, prema podacima koje su nam dostavili, u infrastrukturu planira uložiti 169 milijuna kuna, gotovo 100 milijuna kuna manje nego što je u proračunu za 2019. namijenio na ime troškova zaposlenika u Banovini.

Ili Rovinja koji će u infrastrukturu uložiti 21 milijun, a u plaće samo nešto više od 40 milijuna kuna, a ništa bolji nije ni Zadar – za infrastrukturu je predviđeno 40 milijuna, a plaće gradskih birokrata 98,5 milijuna kuna.

Priča je još zanimljivija kad predviđene iznose investicija usporedimo s brojem turista koji na godišnjoj razini posjećuju te gradove pa točno vidimo koliko će svaki od šest gradova u ovoj godini uložiti “po glavi” turista (broj posjetitelja preuzet je iz posljednje službene statistike Državnog zavoda za statistiku za 2017. godinu).

Mjerenje utjecaja turizma

Tako će Rovinj, koji je 2017. godine posjetilo 625.000 turista, s predviđenih 21 milijun kuna ulaganja po turistu u infrastrukturu ove godine uložiti samo 33 kune, u Zadru će ta brojka dosegnuti iznos od 76 kuna (40 milijuna kuna ulaganja na 524.000 turista), u Dubrovniku 157 kuna po glavi, Šibeniku 110, a najveći iznos, čini se, ove će godine uložiti u Poreču – 154,8 milijuna kuna infrastrukturnih ulaganja na 550.000 turista, što ispada ravno 281 kunu po posjetitelju.

Pritom brojke ne sugeriraju nužno da mali iznos podrazumijeva nebrigu grada – moguće je, naravno, da se negdje ulaže manje jer je infrastruktura nova pa su potrebna i manja ulaganja – ali nam nedostatak kriterija prema kojem bismo mjerili ovu pojavu ipak sugerira da naše promišljanje turizma, nažalost, ne ide puno dalje od puke statistike Hrvatske turističke zajednice i HNB-a.

Kako upozorava ravnatelj Instituta za turizam Damir Krešić, da bismo za pojedine destinacije uopće znali koliko im je potrebno turističkog i ostalog infrastrukturnog ulaganja, prethodno bi trebale znati ograničenja svojih kapaciteta, što je analiza u koju su se upustile rijetke među njima.

Recimo, jednu takvu studiju prošle je godine predstavila Turistička zajednica Splitsko-dalmatinske županije, a sličnu analizu prije nekoliko je godina napravio i Mali Lošinj koji je 2016. godine, kao jedan od šest iz Hrvatske, dospio na popis sto najodrživijih destinacija svijeta National Geographic Travelera.

Turizam i infrastruktura u tom su mjestu itekako povezani.

Kako nam je ispričao direktor turističke zajednice Dalibor Cvitković, mjesto je 2013. godine ušlo u projekt EU u kojem na godišnjoj razini mjere 40-ak indikatora koji utječu na turizam – a mjere se potrošnja vode, struje te količina stvorenog otpada, nakon čega je izračunato da 70 posto ove potrošnje kroz godinu otpada na turističku djelatnost.

– Tu je riječ o izravnim i neizravnim troškovima – recimo, o potrošnji vode u hotelu za potrebe gostiju, ali i o bazenu ili hortikulturi, a zaključili smo da najveći problem imamo s otpadom, posebno otkad više nemamo odlagalište – objasnio je Cvitković.

Ipak, pokazatelji o potrošnji i habanju infrastrukture koje prikupljaju u Malom Lošinju ne bi puno značili kad bi ih Turistička zajednica sebično držala samo za sebe, zbog čega je Mali Lošinj jedan od rijetkih primjera turističkih odredišta u kojima predsjednik Turističke zajednice redovito održava sastanke s direktorima komunalnih poduzeća – gdje na temelju turističkih brojki na vrijeme i zajednički pripremaju sezonu te preveniraju potencijalne probleme.

Osim toga, lošinjski TZ već četiri godine od lokalnih komunalnih poduzeća prikuplja podatke o potrošnji, potom ih razmatra s Gradskim vijećem, a sve skupa na kraju će biti uključeno u master plan razvoja lošinjskog turizma, koji će biti krovni dokument za daljnji razvoj turizma na otoku.

Lošinj, upozorava Izidora Marković Vukadin s Instituta za turizam, nije jedina domaća destinacija koja mjeri indikatore turizma jer Institut za turizam od 2016. godine provodi tzv. opservatorij CROSTO, u kojem u šest pilot-destinacija – u Malom Lošinju, Rovinju, Dubrovniku, Stonu, Hvaru i Novalji – mjere nekoliko okolišnih, prostornih, ekonomskih i socioloških pokazatelja koji najbolje svjedoče o održivosti destinacije, kako na lokalnoj, tako i na regionalnoj razini.

Moderni tip upravljanja turizmom, upozorava Marković Vukadin, temelji se ponajviše na mjerenju pokazatelja održivosti koji se potom koriste kao podloga za donošenje odluka – pa tako i onih vezanih uz infrastrukturna ulaganja – ali i za određivanje prioriteta u djelovanju, mjerenje rezultata, kao i veće sudjelovanje zajednice u planiranju turizma.

Iako mu svrha nije proučavati podatke na godišnjoj razini – nego pratiti kako se oni mijenjaju tijekom godina – Marković Vukadin upozorava da su već dosadašnja preliminarna mjerenja pokazala neke zanimljivosti u smislu potrošnje, broja turista te zadovoljstva uslugom.

HBOR-ovi krediti

– Primjerice, u Rovinju tijekom kolovoza brojimo 26.643 noćenja na 100 stanovnika te čak 81 posto zadovoljnih turista, iako mjesto nema odvodnju koja tretira otpadne vode barem do sekundarne razine, a istovremeno turisti po noćenju troše 3,5 puta više vode od stalnih stanovnika. Lošinj je pak primjer destinacije gdje su i turisti i stanovnici zadovoljni turizmom, pri čemu turisti u prosjeku troše vode i produciraju otpada dvostruko više od lokalnog stanovništva, iako je prosječna godišnja bruto popunjenost kapaciteta samo 25 posto. Popunjenost u Novalji, recimo, samo je 19 posto iako broj noćenja na 100 stanovnika ispada više od 39.000, no turisti proizvedu dva i pol puta više otpada od stanovnika. Općina Ston je drukčija priča – imaju manji pritisak noćenja, ali veći udio stanovnika nezadovoljnih razvojem turizma, pri čemu je potrošnja vode turista četiri puta veća od stalnog stanovništva – iznosi Marković Vukadin neke detalje opservatorija, uz napomenu da je istraživanje pokazalo da dobar dio šefova turističkih zajednica nikad nije razgovarao s direktorima svojih komunalnih poduzeća, a kamoli sudjelovao u procesu zajedničkog donošenja odluka, i to na temelju turističkih brojki od kojih živi dobar dio tih destinacija.

Čak i brojke na razini države pokazuju da mali broj jedinica lokalne samouprave razumije ovisnost turizma o infrastrukturi (i obrnuto), a o čemu najbolje mogu posvjedočiti HBOR-ove brojke.

Ta je banka, naime, u razdoblju od kraja 2014. do svibnja ove godine imala poseban program kreditiranja namijenjen jedinicama lokalne i područne samouprave te subjektima u njihovu vlasništvu, i to za ulaganja u poslovnu i turističku infrastrukturu, u svrhu korištenja sredstava iz fondova EU.

Tim je istim jedinicama lokalne i regionalne samouprave u četiri i pol godine, koliko je trajao program, odobreno 126 milijuna kuna ukupno (dakle, 28 milijuna kuna godišnje na sve gradove, općine i županije), s time da je najviši pojedinačno financirani iznos otišao za projekt obnove Dubrovačke zračne luke.

Otprilike jednak iznos na godišnjoj razini, točnije 25 milijuna kuna, iznosi potpora koju za projekte turističke infrastrukture gradovima i općinama dodjeljuje Ministarstvo turizma.

Priličan novac u odnosu na sitni budžet ministarstva, ali zanemariv u odnosu na godišnje prihode od turizma koji danas čine 18 posto BDP-a.

A na njemu obitava – više od 500 gradova i općina.

Izvor: Novac.hr