fbpx

BRANIMIR ČAKIĆ Jučer su bili u zatvoru, a danas su stupovi zadarskog društva

Piše: Branimir Čakić

Usred bijela dana njih petnaest dočekali zavodnika koji se pripadniku petnaestorice usudio šarmirati djevojku osmijehnuvši joj se na Kalelargi na očigled dvojice razrednih špijuna. Zavodnika namlatili k’o vola, njega i nekolicinu svjedoka, uz psovke i kletve sasvim po mjeri svoje ljudske bijede. U novinama se o tomu nije moglo naći ni jednog jedinog retka, niti se o tomu puno pričalo. Takve su odvratnosti, vjerovali vi ili ne, bile dio zadarske svakodnevice. Takve sramote za muški rod i za čitave generacije mladih i starih Zadrana događale su se i onda ispred svake zadarske srednje škole. Nije to bilo lani, već prije trideset i više godina. Najnasilniji među grdobama završavali su, zamislite, po zatvorima, ne zbog spomenutih nedjela, već zbog nasilja na poslu i u obitelji i zbog kojekakvih kriminalnih djelatnosti. Nakon odsluženih kazni posegnuli su među prvima za pouzdanim krinkama domoljublja, uz koje su im se obilato otvorile nebrojene prilike za ratno profiterstvo.

Naravno da su ih iskoristili. Jučer su, dakle, bili u zatvoru, a danas su među stupovima zadarskog društva. Svrstali se među krojitelje zadarske budućnosti, premda i zidovi znaju da je zbog njihovih nedjela više mladih završilo po zadarskim grobljima nego što ih je ondje završilo zbog četničkih granata. Ishod danas vidimo na svakome kantunu pa ga bijedno pripisujemo strancima. Teško li je, dakle, prihvatiti da su grdi stranci nagrnuli po svoj dio kolača među grde domaćine. Kriminalci i kukavice privlače sebi jednake i tu nema neke velike filozofije. Kakav jesi, takve sebi privlačiš. Nakon trgovine s četnicima, uvijek se stigneš izvuči pjevajući provjerenu o Maksovim mesarima.

Današnjje kukavice i kriminalci nisu ovamo došli bez poziva jednako jadnoga domaćina i svima nam je to bjelodano jasno i bez ogledala istine. I nitko nam nije kriv.

”Ali ja nisam među njima. Nikoga ja nisam pretukao i zlostavljao’‘, pronjurgat će mnogi. No i takvi neobično utihnu i nekako se neljudski smanje na naredne riječi: ”A jesi li s kriminalcima poslovao i podržavao ih kada su uništavali sve što se u Donatovu gradu moglo uništiti? Gdje si bio u doba epske otimačine? Znao si da se emotivni bogalji bogate na trovanju zadarske mladeži i na rasturanju zadarske privrede i svejedno si im prilazio na Kalelargi tražeći da ti zaposle djecu. I sada naričeš po društvenim mrežama čudeći se u kakvom gradu živimo.”

Prije ili poslije, sve dođe na naplatu. Dobro se dobrim vraća, zlo zlim i iznimki nema, nikada ih nije bilo i nikada ih neće biti. Koliko si dao, dat će ti se, koliko si oduzeo, oduzet će ti se.

Branimir Čakić