Velik broj Hrvata, osim u Austriju ili Njemačku, seli u Irsku. Broj Hrvata u toj državi povećao se za deset puta od 2013. do 2018. godine. Među onima koji su otišli je i 29-godišnja Ličanka Eva Amalija Orešković.
U Westport u okrug Mayo doselila se potkraj rujna 2019. godine, a prije toga provela je dvije godine u Zagrebu. Otišla je tako što je naletjela na oglas u kojem se nudi posao u hotelu. Eva je završila hotelijersko-turističku srednju školu.
Ponudili su joj smještaj te puno radne vrijeme te je odlučila prihvatiti ponudu. U Hrvatskoj joj plaća često nije pokrivala osnovne potrebe. Radila je uredsko-terenski posao.
U Irsku je otišla sama. Radila je za minimalac, za satnicu od 10 eura. U Irskoj se punim radnim vremenom smatra 30 sati tjedno, te ne smije prijeći 48 sati, osim ako to nije definirano ugovorom.
“Znala sam da su ljudi ovdje jako topli i otvoreni, ali svejedno sam bila iznenađena koliko je to zapravo točno. Nevjerojatno je lako započeti razgovor s bilo kime koga sretnete na ulici, u trgovini, u pubu. Osim toga, kvaliteta hrane ovdje je zaista vrhunska. Irci proizvode većinu svoje hrane, što osim kvalitete jamči stavljanje hrane na police u najkraćem roku. Cijene su niže ili iste kao one u Hrvatskoj, a za mnogo kvalitetnije namirnice.
Organska hrana je ovdje tek malo skuplja od obične, kao i specijalizirana hrana poput bezglutenskog kruha. Kada sam odlazila, plan je bio odraditi šest mjeseci iz ugovora koji sam potpisala, uštedjeti nešto novca pa pokušati u Hrvatskoj s vlastitim obrtom. Nakon dva mjeseca ovdje, shvatila sam da se ne želim vratiti u disfunkcionalnost, nepotizam i beznađe. Nimalo mi ne fali smrad egzistencijalnog straha koji je u Hrvatskoj gotovo sveprisutan”, objasnila je Eva za Net.hr.
Kaže i kako se u Irskoj osjeća ravnopravno i prihvaćeno te kaže da Irci nemaju predrasuda prema ljudima iz Hrvatske.
Teško joj je pratiti što se događa u Hrvatskoj, no svaki put kad počne čitati vijesti odavde, sjeti se zašto je odlučila otići.
