TKO JE DAVOR BERNARDIĆ? Sin hrvatskog branitelja, imao je siromašno djetinjstvo, državni prvak u fizici, već s 14 godina počeo raditi..

Davor Bernardić, sa svojih 195 centimetara visine i 40 godina života, treći je predsjednik SDP-a. Njegovo često nasmijano lice ne otkriva da je u proteklih 20-ak godina prošao kroz nekoliko zaista teških obiteljskih i životnih drama.

O svemu kroz što je u životu prerano morao proći, i zbog čega će danas njegovi najbliži prijatelji reći da je prerano odrastao, nikada nije rado govorio. Stoga je i priča o odrastanju novog lidera ljevice, iako je već 20 godina u politici, dugo ostala tek napola ispričana.

Bero, kako ga zovu prijatelji, rođen je 5. siječnja 1980. u bolnici Sveti Duh na zagrebačkom Črnomercu. Njegovi, tada oboje 28-godišnji roditelji, upravni pravnik Damir Bernardić i patronažna sestra Dragica Popović živjeli su u podstanarskom stanu u Donjem Vrapču. Tamo su 1982. dobili i drugog sina Darka.

Mali Davor bio je talentiran za likovni, zanimali su ga matematika i fizika, a otac Damir zainteresirao ga je za zvijezde, svemir, Nikolu Teslu, astrofiziku… U petom razredu osnovne škole, 1991., išao je na natjecanja iz matematike, a u sedmom, 1993., bio je na državnom natjecanju iz fizike.

Otac mu je bio hrvatski branitelj na južnom bojištu

Njegov otac Damir kao hrvatski branitelj bio je na južnom bojištu. Iz rata se u Zagreb vratio 1994., i od tada dobivao samo loše plaćene poslove u privatnim zaštitarskim tvrtkama. Obitelj je, isticao je tada Bero, okusila batinu pretvorbe i privatizacije.

Davor se 1995. upisao u srednju Tehničku školu Ruđer Bošković, iako je želio ići u gimnaziju. No, razmišljao je racionalno, i želja mu je bila već sa 18 godina imati struku i moći se zaposliti, ne bude li u mogućnosti priuštiti si studiranje.

Naime, kad je krenuo u srednju školu, njegova mama Dragica zbog besparice bila je primorana iznajmiti jednu sobu u njihovu stanu na Savici, pa je Davor neko vrijeme živio kod tate Damira u Ilici, a zatim se preselio baki i djedu na Remizu, gdje su prije živjeli.

Kako bi pomogao majci i bratu, već je sa 14 godina počeo raditi kao pomoćni radnik na gradilištima po Zagrebu, prenosio je vreće kukuruza i graška na poljoprivrednom gospodarstvu u Botincu, a kasnije je radio u marketinškoj agenciji u Vjesniku i davao instrukcije iz matematike i fizike… Osim toga, trenirao je košarku u Ciboni i po tri puta dnevno, ali nije imao ambiciju profesionalno se baviti košarkom.

Državni prvak u fizici

U Tehničkoj školi Ruđer Bošković brzo se počeo isticati, pa je u drugom razredu, 1996., postao državni prvak u fizici. Na državnom natjecanju 1997. bio je drugi, a 1998., na kraju četvrtog razreda, ponovno je pobijedio na državnom natjecanju iz fizike. Dva puta je predstavljao Hrvatsku na međunarodnoj olimpijadi, u Kanadi 1997. i na Islandu 1998.

Za uspjehe u fizici zahvalan je profesorima Miroslavu Josipoviću i Branku Lemcu, koji su ga pripremali za natjecanja.

I dok je Davor završavao srednju školu, njegov otac Damir Bernardić u međuvremenu je dobio otkaz kao zaštitar. U Hrvatskoj, pogođenoj teškom recesijom na kraju proteklog milenija, nije mogao naći drugi posao, unatoč tome što je bio hrvatski branitelj, braniteljsku mirovinu nije uspio ostvariti i živio je od socijalne pomoći te je 1998. u 46. godini života preminuo od srca i posljedica PTSP-a.

Bernardićev djed Josip osuđen na 15 godina zatvora u Kraljevini Jugoslaviji zbog organiziranja demonstracija nakon atentata na Stjepana Radića

Politička povijest obitelji Bernardić prilično je zanimljiva, i svjedoči o buntovništvu protiv više režima. Davorov otac Damir rođen je u Karlovcu 1952., njegov djed Josip je iz Banijskog Sela kod Duge Rese, a baka je iz Drežnika. Njegov djed Josip bio je HSS-ovac, kao i njegov brat Ivan Bernardić, koji je s prijateljima izvjesio tri crne zastave na zagrebačku katedralu i organizirao demonstracije u Zagrebu nakon atentata na Stjepana Radića u Narodnoj skupštini u Beogradu 1928., zbog čega je u Kraljevini Jugoslaviji osuđen na 15 godina zatvora.

Pušten je na slobodu 1939., nakon odsluženih deset godina zatvora. U NDH se sukobio s Milom Budakom, a na tri godine zatvora osuđen je zbog veza s ministrom unutarnjih poslova Mladenom Lorkovićem i ministrom oružanih snaga Antom Vokićem, koji su optuženi za urotu i pokušaj preuzimanja vlasti u NDH, te su pogubljeni u Lepoglavi 1945. Nakon Drugog svjetskog rata Ivan Bernardić osuđen je na 12 godina zatvora zbog suradnje s udovicom Stjepana Radića, Marijom Radić. Pušten je iz zatvora 1953., a nakon dosuđenih 30 godina zatvora u tri režima, živio je do 1994. I napisao knjigu o svojim zatvorskim danima.

I Davorov djed Josip također je bio osuđen na dvije godine prisilnog rada tijekom 50-ih, nakon čega je emigrirao u Austriju, gdje je živio i radio, a umro je u Beču 1998.

Dobio je stipendiju s kojom je uzdržavao sebe, majku i brata

Davor je iste te 1998., kada su mu umrli otac i djed, i kad je postao punoljetan, upisao fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu – jer je od tjednika Nacional dobio potrebnu stipendiju kojom je uzdržavao sebe, majku i brata – a prije toga, još kao srednjoškolac, učlanio se u SDP. Veza mu je bio Mario Klarić iz Šibenika, s kojim se sprijateljio na natjecanjima iz fizike pa je kod njega odlazio ljeti, a njegov brat Stipe bio je član SDP-a i znao je Igora Dragovana, koji je tada bio predsjednik Foruma mladih. Dragovan ga je 1998. na Iblerovom trgu primio u SDP.

Bernardić je bio vrijedan aktivist zagrebačkog Foruma mladih SDP-a, na čijem je čelu tada bila Marija Lugarić. Bero je lijepio plakate, dijelio letke, nosio transparente, pisao grafite… Te 1998., prodorni 18-godišnji Bero upoznao je i predsjednika stranke Ivicu Račana.

Na PMF-u je diplomirao s prosjekom ocjena 4,93 kod bivšeg rektora Sveučilišta u Zagrebu Marijana Šunjića i postao inženjer fizike. Nakon toga bio je znanstveni novak te je na PMF-u dobio posao asistenta kvantne statističke fizike. Taj status zamrznuo je 2010. zbog politike. Bilo je to kad je prvi put izabran za predsjednika zagrebačkog SDP-a, a potom je ušao u zagrebačku Gradsku skupštinu kao zastupnik, preuzimajući mandat koji mu je ustupio Zoran Milanović.

No, nastavio se školovati, na Ekonomskom fakultetu prijavio je doktorsku disertaciju Senatu Sveučilišta s temom ekonomike obrazovanja, koju će uskoro obraniti.

U međuvremenu, Davoru su umrli baka Kata i djed Teodor, kod kojih je živio, a 2001. majka Dragica teško je oboljela i više nije mogla raditi kao viša medicinska sestra. Stoga je Davor preuzeo veliki dio odgovornosti za brigu o majci i mlađem bratu.

Preko prijatelja u jednom zagrebačkom kafiću 2002. upoznao je ljubav svoga života. Irena Coljak bila je veoma zgodna studentica ekonomije, a on markantni dvometraš i najbolji student fizike na PMF-u. Kako je bio superodlikaš od prvog osnovne do završetka studija, u osvajanju žene svoga života upotrijebio je, uz nesumnjivi šarm i – svoje znanje! Ponudio joj je instrukcije iz matematike, i tako se uz zajedničko učenje, rasplamsala ljubav.

Rad s Račanom
Na svojem političkom putu Davor Bernardić doslovno je odrastao u SDP-u. Nakon pet godina koje je u stranci proveo kao vrijedni aktivist u gradskom Forumu mladih, prvo je izabran za potpredsjednika, a zatim 2005. i za predsjednika Foruma mladih SDP-a grada Zagreba. S predsjednikom stranke Ivicom Račanom surađivao je na projektu prve škole Foruma mladih. Zatim je 2005. postao i predsjednik Foruma mladih SDP-a Hrvatske – što je funkcija koju je obnašao sve do 2010., te ga je na parlamentarnim izborima 2007. Zoran Milanović stavio na sedmo mjesto liste SDP-a u prvoj izbornoj jedinici. No, SDP je osvojio šest mandata.

Ipak, početkom 2008. Bernardić je ušao u Sabor, i to kao zamjena za Milana Bandića, koji kao gradonačelnik Zagreba nije mogao biti i saborski zastupnik. Taj podatak mnogi mu spočitavaju, no činjenica je da je to zapravo bilo tehničko pitanje, jer je Bernardić u Sabor ušao kao prvi sljedeći sa SDP-ove izborne liste. U predizbornoj kampanji 2007. razvio je blizak odnos s Dijanom Pleštinom, udovicom Ivice Račana, koja ga je i kasnijih godina podržavala.

U to vrijeme ekipu iz Foruma mladih – njega, Dana Špicera, Tomislava Sauchu, Mariju Lugarić… – mediji su prozvali: Mladi lavovi SDP-a!

Davorova majka Dragica u međuvremenu je prodala njihov dvosobni stan na Savici i kupila dva manja u Novom Zagrebu. Majka Dragica preminula je 2009., nakon duge i teške bolesti, veoma ponosna na svoga sina, mladog i vrijednog saborskog zastupnika.

Iako je predsjednik SDP-a Zoran Milanović podržavao njegova protukandidata Ivu Jelušića, Bernardić je postao predsjednik zagrebačke Gradske organizacije SDP-a u svibnju 2010., zatim je izabran i za predsjednika Skupštine Zagrebačkog holdinga, pa za predsjednika zagrebačke Gradske skupštine, zatim i u Glavni odbor SDP-a. U svim tim uspjesima, ali i ponekom neuspjehu, sve do danas, uz Bernardića je njegov najvjerniji stranački saveznik i prijatelj, Zvane Brumnić.

Milanović nije volio Bernardića

Milanović očito nije volio Bernardića, jer nakon što ga 2010. nije podržao tijekom izbora za šefa zagrebačke organizacije SDP-a, 2012. faktički mu nije dozvolio da se kandidira za gradonačelnika Zagreba, što je po funkciji bilo logično i uobičajeno, već je Gradski odbor zagrebačkog SDP-a pod Milanovićevim pritiskom za gradonačelničkog kandidata izglasao Rajka Ostojića.

On je prihvatio nominaciju, ali je na izborima izgubio od Bandića, dok je Bernardić nosio listu za Gradsku skupštinu, koja je osvojila najviše mandata, ali je SDP ipak završio u opoziciji. Bernardić i Ostojić iznijeli su te zagrebačke izbore zajedno, a danas ih još uvijek veže lojalnost, a Milanović je u međuvremenu priznao kako je zamjena kandidata bila pogreška.

Unatoč izostanku Milanovićeve potpore, Bernardić je uvijek pobjeđivao na unutarstranačkim izborima SDP-a

U turbulentnim danima kada se pregovaralo o zamjeni kandidata, Bernardić je odbio Milanovićevu ponudu da u zamjenu za zagrebačku kandidaturu bude na listi SDP-a za Europski parlament.

Na sljedećim izborima za predsjednika zagrebačke organizacije SDP-a 2013., Milanović kao da je ponovno želio zaustaviti Bernardića, pa su se za tu funkciju kandidirala dva tadašnja ministra, Mirando Mrsić i Gordan Maras. No, Bernardić je pobijedio već u prvom krugu tih izbora.

Na izborima za predsjednika SDP-a prošle 2015. godine, Bernardić se nije kandidirao, već je bezrezervno podržao primorsko-goranskog župana Zlatka Komadinu. Milanović je tada pobijedio, a na ovim izborima Komadina je stao uz Bernardića te su u toj kombinaciji odnijeli premoćnu pobjedu.

Zašto SDP i zašto socijaldemokracija?

Krajem devedesetih Hrvatska je bila poharana pljačkaškom privatizacijom, ljudi su ostajali na cesti bez posla, moj otac, hrvatski branitelj, umire na socijalnoj pomoći. Promatrati nepravdu oko sebe ili se boriti? Za mene nije bilo dileme, ako me nešto pokreće u životu, onda je to borba protiv nepravde. I zato socijaldemokracija, i zato SDP…

Geplaatst door SDP IX. izborna jedinica op Maandag 15 juni 2020

ZDanas/Jutarnji list