Koliko je istinita propaganda da je Plenkovićev HDZ bitno drugačiji od Sanaderovog?

Prije nekoliko dana slušam kako kolege, koji u javnosti slove kao kritički novinari, hvale Andreja Plenkovića. Jednako tako, isti ljudi i isti medijski manistream godinama je nekritički hvalio i Ivu Sanadera, dok su s druge strane prikrivali sve tragove korupcije i organiziranog kriminala sve do trenutka kad se ništa više nije moglo skrivati, pa su brže bolje krenuli u mainstream ofanzivu na tog istog Sanadera.

I Sanader je tada, kao Plenković danas, tvrdio kako se radi o „novom”, „reformiranom”, „europskom”, i tko zna kakvom sve ne HDZ-u, te kako to nije onaj isti ratnotranzicijski HDZ nad kojim su lebdjele sjene mnogih javnih i moćnika iz sjene. I Sanader je govorio kako se HDZ obračunava s korupcijom na svim razinama, kako nema veze s organiziranim kriminalom, ali danas s vremenskim odmakom znamo i kakva je to priča uistinu bila i kako je ta priča završila. Odnosno, mnogi repovi Sanaderove „borbe protiv korupcije” i danas se vuku po sudskim antikorupcijskom postupcima. 

No, suštinski nije tu bitno pitanje niti Sanadera, a niti Plenkovića. Bitno je pitanje tranzicijskog, sivog aparata moći koji se iza njih krije i odrađuje svoju agendu u kontinuitetu još od ratnih 1990-ih godina. Pitanje dakle nije jesu li Sanader i Plenković slični ili jednaki, iako bi se o tome dalo vrlo argumentirano razgovarati, nego je ključno pitanje je li ikad postojao Sanaderov HDZ i Plenkovićev HDZ? Jesu ti ta navodno dva HDZ-a, kako se to propagandno uvijek podvaljuje javnosti, doista različiti i znači li da Sanaderovog HDZ-a više nema, sad kad je HDZ eto Plenkovićev?

Pitanje je to kontinuiteta hadezevoskog paralelnog aparata moći, koji je u ratu izgrađen kao paradržavni sustav pod kontrolom stranačke hijerarhije i moćnih HDZ-ovih lokalnih i fregionalnih gazda, pitanje je to kontinuiteta kontrole nad nevjerojatno umreženim, premreženim i dobro organiziranim i moćnim paraobavještajnim aparatom, koji je devedesetih organiziran direktno iz Tuđmanovog kabineta, a čiji su najozbiljniji centri bili u Osijeku, Virovitici, Bjelovaru, Karlovcu, Varaždinu, Sisiku, Rijeci, Zadru, Splitu, Gospiću i Zagrebu. Taj aparat nikad nije raspušten, niti se legalni sustav vlasti ikad obračunao s tim paralelnim paraobavještajnim sustavom, za kojeg je u međuvremeno pronađen i termin koji se koristi u javnom komuniciranju – paraobavještajno podzemlje.

S druge strane pitanje je to i hadezeovskog kontinuiteta kontrole nad grupama, klanovima i organizacijama organiziranog kriminala, koje su još od devedesetih vezane na HDZ-ov paralelni sistem moći i upravljanja procesima u zemlji.

I konačno, tu je pitanje onoga na što su hadezeovci najosjetljiviji, a to su financijski tokovi koje paralelni HDZ-ov sistem kontrolira, a radi se naravno o umreženom i organiziranom kanaliziranju javnih financijskih sredstava iz proračuna, kroz razne kanale, poslove, projekte i kontrolirane priče, u konačnici na račune pod kontrolom moćnih HDZ-ovaca.

Tek bi HDZ koji bi prekinuo takvu praksu funkcioniranja kroz paralelni stranački sistem moći, možda bio neki drugi HDZ, bio od Plenkovićev ili koječiji. 

Zato je slučaj zadarske Poliklinike toliko bitan, jer drži otvorenim za Plenkovića i HDZ to najosjetljivije pitanje – je li ovo doista neki drugi HDZ od onog što je bio Sanaderov? Afera Poliklinika Zadar brutalno razotkriva zabrinjavajuću istinu korupcijskog kontinuiteta HDZ-a od Sanadera do Plenkovića, te prokazuje njihovu stranačku propagandu o uvijek nekom „drugom i novom HDZ-u”, kao tek marketinšku frazu kojom pokušavaju javnost uvjeriti, kao u onom bosanskom vicu da vjeruju njima (HDZ-u), a ne svojim očima.

Afera Poliklinika razotkriva korupcijsku, tranzicijsku hijerarhiju iza Plenkovićevog HDZ-a i prokazuje Plenkovića kao političkog prevaranta, vještog medijskog manipulatora i blefera, koji je tu da održi sistem moći HDZ-a i njegovih paralelnih struktura netaknut. Da održi HDZ-ovu paradržavnu arhitekturu moći, pod parolom „novog HDZ-a”.

Nije stoga nimalo slučajno što je Kalmeta i u Plenkovićevom HDZ-u zadržao pozicije moći, baš kao što ih je držao u Sanaderovom HDZ-u. To je taj isti HDZ. Sve drugo je samo propaganda, marketing, prijevara, obmana i manipulacija. Kalmetin o(p)stanak na poziciji moći nije ništa drugo nego učvršćivanje položaja stranačke sive eminencije, a njegova je stvarna funkcija – čuvar stranačkog korupcijskog kontinuiteta.

Tako i imenovanje novog glavnog tajnika HDZ-a Krunoslava Katičića, kao tobože novog čovjeka i pripadnika nove generacije i nove kadrovske arhitekture i kadrova Andreja Plenkovića nije ništa drugo nego propagandna laž. Katičić je zapravo također tu po liniji kadrovskog stranačkog kontinuiteta od pretvorbeno-privatizacijskih 1990-ih. Plenković i ekipa naravno računaju (opravdano) na kratku pamet javnosti kad je Katičić u pitanju. No, ne radi se o „novom dečku”, nego itekako dečku iz stare ekipe. Katičić je naime sin moćnog Šuškovog i Tuđmanovog bankara Martina Katičića, koji je u vrijeme pretvorbe i privatizacije vodio Privrednu banku Zagreb i odgurao je u sanaciju. I ono još bitnije Martin Katičić je bio alfa i omega dodjeljivanja tzv. menadžerskih kredita u pretvorbi i privatizaciji kad su se takvim kreditima kupovala vrijedna državna poduzeća.

Kalmeta i Katičić sad kao glavni ljudi HDZ-ove operative i blagajne, osiguravaju kontinuitet tranzicijskog aparata moći HDZ-a, a s druge strane očito znaju iz kojih će paralelnih izvora puniti stranački proračun i osigurati novac za kojekakve stranačke paradržavne operacije.

Domagoj Margetić