Hrvatsko društvo je sasvim neinformirano o ulozi države i načinu njenog funkcioniranja, posebno s financijskog aspekta. Tako mnogi ne razumiju da to što je država nešto platila ne znači da je to “besplatno”, da država ne “zarađuje” novac, da javni sektor ne financira sam sebe ili kako funkcioniraju porezi.
To ne razumiju ni političari ili ne žele razumjeti. Narodu koji je neinformiran o načinu funkcioniranja države je lako prodavati demagogiju kao uvjeravanje građana da im je država poklonila nešto besplatno, a ustvari su oni to platili i vjerojatno preplatili preko raznih poreza i doprinosa.
U emisiji 1 na 1 na HRT-u jučer je gostovao premijer Andrej Plenković.
U intervjuu je pokazao da ni njemu nije baš jasna dinamika između države i njenih građana te privatnog i javnog sektora pa je tvrdio da bez države ne bi bilo investicija u gospodarstvu i da je država platila plaće u privatnom sektoru. Što se tiče investicija, sasvim je u krivu, neznanjem ili namjerom, a što se tiče plaća koje je država ove godine uplaćivala, radi se o izvrtanju stvarnosti.
Tvrdnja da se ne bi investiralo da nema države je potpuna besmislica
Državne investicije u Hrvatskoj, kao i u svim državama EU, višestruko su manje od investicija privatnog sektora. Tvrditi da se ne bi ništa investiralo da nema države je potpuna besmislica. Sljedeća tablica pokazuje udio investicija u BDP-u s obzirom na privatne investicije i investicije opće države. Opća država sastoji se od podsektora središnje države, lokalne države i fondova socijalne sigurnosti. Prema metodologiji ESA-e 2010, središnja država obuhvaća tijela državne uprave (ministarstva, državne urede Vlade Republike Hrvatske, državne upravne organizacije i urede državne uprave u županijama), ali i Hrvatske autoceste, Autocestu Rijeka – Zagreb, Hrvatske ceste, Hrvatske vode, HRT, HŽ Infrastrukturu, DAB, HBOR itd.
Prosjek privatnih investicija u BDP-u od 2010. do 2017. godine je 16.6% BDP-a, a državnih 3.4% BDP-a. Jasno je da su privatne investicije višestruko veće i važnije. U zadnjoj krizi je država relativno više smanjila investicije od privatnog sektora. Kako su istodobno ukupni rashodi države na zaposlene u javnom sektoru ostali isti, onda možemo zaključiti da je strateška odluka prošle krize bila da se režu državne investicije, a održavaju troškovi plaća i broj zaposlenih u javnom sektoru. To znači da se zaduživalo primarno za isplatu plaća u javnom sektoru, a ne za investicije, koje bi eventualno djelovale kao kontraciklička ekonomska politika u pokušaju smanjenja pada BDP-a.
Privatne firme su puno efikasnije od državnih
Privatna poduzeća su istodobno standardno puno efikasnija od državnih poduzeća. To se može vidjeti iz podataka o profitabilnosti imovine (slika 2.), koji pokazuju da privatna poduzeća puno bolje iskorištavaju svoju imovinu pa ostvaruju daleko veće neto prihode u odnosu na vrijednost imovine. Profitabilnost imovine se računa dijeljenjem neto prihoda (prihodi minus troškovi, kamate i porezi) i ukupne imovine.
Privatna poduzeća su puno bolja u “oplođivanju” imovine od državnih. Unatoč tome, u Hrvatskoj je država u većinskom ili potpunom vlasništvu oko 1100 kompanija, što ozbiljno narušava mogućnosti gospodarskog rasta i oduzima prostor (tržište, radnike, resurse) privatnom sektoru koji bi puno racionalnije, profitabilnije i općenito efikasnije bolje obavljao neke djelatnosti, od čega bi imalo koristi cijelo gospodarstvo, pa i državni proračun zbog većih poreznih prihoda. Zbog prevelikog udjela državnih poduzeća, koja su u pravilu manje efikasna, Hrvatska ima problema s puno nižim rastom produktivnosti od usporedivih zemalja srednje i istočne Europe.
Novac za većinu investicija osigurava upravo privatni sektor, pa i onih državnih
Jasno je da premijer Plenković govori neistinu kada kaže: “Da nema države, tko bi osigurao sva ova sredstva, to ne može privatni sektor.” nakon nabrajanja nekoliko državnih investicija. Sredstva za većinu investicija osigurava upravo privatni sektor, a većinu državnih investicija je ionako platio privatni sektor iz poreza ili sami građani kroz plaćanje raznih trošarina i drugih nameta.
Kada investiraju ministarstva, županije i agencije, onda se to plaća iz proračuna, koji se puni uplatama poreza privatnog sektora, a kada investiraju neke državne kompanije, onda se često radi o novcu koji su platili građani iz trošarina i drugih nameta. Primjerice, HŽ Infrastruktura i HAC ne samo da dobivaju novac iz proračuna nego i iz trošarina na gorivo, tj. jedan dio od svake plaćene kune za gorivo se automatski slijeva u blagajne HŽ Infrastrukture i HAC-a.
Država ne stvara novac ni iz čega
Što se tiče plaća koje je država ove godine plaćala u privatnom sektoru za one koji su radili skraćeno radno vrijeme, taj novac država nije stvorila ni iz čega, nego ga je i dobila iz privatnog sektora kroz uplate poreza. Treba priznati da je ta politika bila dobra i efikasna, jer u Hrvatskoj nije bilo jačeg rasta nezaposlenosti, ali to nije novac koji je država zaradila ili stvorila. Država je time samo, kada je umjetno izazvana ekonomska kriza uslijed lockdowna po raznim državama, vratila privatnom sektoru dio onoga što je u prijašnjim godinama platio.
Bilo bi nemoralno u situaciji kada sama država zabranjuje, ograničava i otežava rad privatnom sektoru da mu ne kompenzira izgubljene prihode ili bar pokrije dio troškova plaća. Uostalom, taj isti privatni sektor mora preživjeti da bi punio državni proračun u budućnosti jer država ne zarađuje novac sama.
Država nije zaradila novac u proračunu
Iznimno je važno da građani shvate kako nije država ta koja je zaradila ili stvorila novac u proračunu pa ga sad dijeli. Proračun se puni porezima (većinom) koje plaća privatni sektor. Od tih poreza država dio investira, ali daleko manje od samog privatnog sektora. U principu se može reći da je veliki dio državnih investicija indirektno također investicija privatnog sektora jer da privatni sektor i građani nisu platili porez, država ne bi imala što investirati.
Država i lokalne vlasti nisu nikada ništa poklonile, a stvari koje dijele i prava koja daju nisu besplatna. Sve je su to platili, a vjerojatno i preplatili, građani, radnici u privatnom sektoru i poduzetnici.
Branimir Perković
