BRANIMIR ČAKIĆ Većina građana se i danas rado rukuje po Kalelargi te naslikava po oltarima sa emotivnim bogaljima koji su trgovali s četnicima

Piše: Branimir Čakić

Nanizao sam dosad desetke teških postova, ali težeg od ovog koji je pred vama sastavio još nisam; namučio me gotovo poput poglavlja iz sage o divovima i bunarima. O istim jamama kazuje. Kako i prije svakog poglavlja knjige, tako sam se i prije sastavljanja ovog posta pomolio Bogu da me nadahne istinom. Na mjestima sam posegnuo za svojim ranijim postovima i za izvadcima iz Divova i bunara kako bi dopunio mozaik bitnoga.

Prispodoba je ružna koliko i tužna. Riječ je o istini koju sam dužan koliko patuljcima i divovima svoga svijeta, toliko i bezličnim sjenkama Donatova grada. Sumnjam da će ikoga educirati, pojedince će zamisliti, emotivne će bogalje iznervirati, a desetke će neodlučnih posramiti. Obzirom da samo budale i mrtvi nikada ne mijenjaju svoje mišljenje, možda će ova prispodoba odista nekoga otrijezniti iz zablude. Otrijezni li i jednu jedinu ljudsku jedinku, svemir sam jedan spasio.

Tek sam nedavno saznao, nakon gotovo tri desetljeća, da je moj mili tata Domagoj, usred Domovinskog rata, jednom prilikom preuzeo zadatak skupljanja raskomadanih trupla svojih suboraca. Kada na to pomislim, tada mi je jasnije zašto ga je Bog požurio pripojiti svijetu u kojem nema ničijeg stradanja. Davne ’45. partizani su mu tatu streljali i u jamu ga bacili. Evo ploče koja o tomu svjedoči, na Drniškom groblju miruje. Imam, dakle, razloga štovati grb s prvim bijelim poljem; evo ga i na nadgrobnoj ploči moga dida, ali bogme neću i siguran sam da mi moj dida zamiriti neće. Ukoliko je u raju, a ondje mržnji i podjelama mjesta nema, tada moj dida navija za Kristovu ekipu. Isto vrijedi i za sve koji su ginuli za Domovinu, neovisno o tomu jesu li usred juriša uzvikivali ZDS ili nisu. Neću prihvatiti grb koji su prisvojili zlotvori koji su osmislili državu koja vrijeđa Kristov nauk. Isto vrijedi i za ZDS. Pravi grb i pravi pozdrav ne vrijeđaju Kristov nauk ni u ideji ni u provedbi. Dakle, štovati mogu isključivo simbole koji predstavljaju zemlju mira, ljubavi i blagostanja za sve a ne samo za podobne. Sve što simbolizira suprotnost Kristovu nauku ni za koju ljudsku jedinku nije dobro; kako vrijedi za čovjeka, tako vrijedi i za društvo. Šovinizam pripada neljudima i uvijek i bez iznimke ugađa zlome. Suditi o nekome prema ikakvoj pripadnosti osim prema njegovu karateru spada pod sfere ljudske gluposti. Nacionalnost mi ništa ne znači i nikada mi ništa značila nije, ne znači mi ništa ni rasna pripadnost, ne znači mi ništa vjeruješ li u Boga, u Alaha, u vječna lovišta ili u jedno veliko ništa. Sve podjele osim one na ljude i neljude nemaju smisla ni po logici uma, ni po logici srca.

Može li itko normalan ponuditi verziju u kojoj šovinisti igraju u Kristovu timu milosrdnih pastira? Sve ono, dragi moji, što ne možete zamisliti u raju, ne vrijedi u konačnici ni na zemlji. Može li itko normalan igrati istovremeno u dva suprotna tima? U svijetu stradanja možete do mile volje izbjegavati ogledalo istine; možete uporno opravdavati vlastite zlotvore i vlastite jame susjedovim dubljim jamama i susjedovim većim zlotvorima, ali gore to neće biti slučaj.

Moj je tata od fratra saznao za jamu u kojoj su kosti moga dida tek početkom 90-ih. Pamtim kako je toga dana plakao za stolom neobično tiho i odsutno. Ni riječi mi o svome tati nije rekao. Nisam ga ni pitao. Nikada. Sve je uvjete imao za postati hrvatskim nacionalistom. Umjesto toga, živio je po Kristovu nauku. Nijednu poruku mržnje od njega čuo nisam. Nijednu. Nikada. Moj tata pričao je o svome Hajduku i o svome košarkaškom Zadru; slušao je Olivera i upravio me prema Beatlesima i prema Wylerovu Ben – Huru. Vodio me u crkvu i naučio me razlikama između dobroga i lošeg. Majka me, pak, uvjerila da nema ratnika hrabrijeg od majke. Unatoč svim tatinim naporima, bez nje išlo ne bi ni pedlja na dan. Dok su moj tata i mnogi poput njega branili Hrvatsku, drugi su se bogatili daleko od fronta pod provjerenim maskama domoljublja. Prilikom javne pljačke jednog stana na Meladi, grdobe su otuđile čak i toaletni papir i time se čak i podičili roktavom pjesmom koja stavlja znak jednakosti između hrvatskih i srpskih nacionalista. Nema, dragi moji, papira koji tolika govna može izbrisati. Među žrtvama njihove pohlepe najviše je žrtava pošasti koja je u Donatov grad poput kuge nagrnula u ratna vremena. S nekima od žrtava dijelio sam djetinjstvo. Među njima nema krivaca za svoju sudbinu. Ne možeš kriviti dijete od 16 godina, još neformirani karakter, što su mu u podrumu, pomno birajući trenutak njegove slabosti i naivnosti, vazda revni dileri ponudili sredstvo od kojega će se ”osjećati bolje” u vremenima kada je svima bilo gore. Riječ je, dakle, o direktnim i indirektnim žrtvama pohlepne ljudske gamadi koja još i dandanas pod uvijek istom pouzdanom i nepotrošnom krinkom domoljublja uništava život vlastitoj domovini. Devedesetih sam u Zadru živio i svjedočio kako mi generacija propada na svakom kantunu. Ne kazujem ovdje o žrtvama četničkih granata nego o žrtvama žrtvama emotivnih bogalja koji su s četnicima trgovali i s kojima se većina građana, premda svjesna da je riječ o kriminalcima i ratnim profiterima, još i danas rado rukuje po Kalelargi i naslikava po oltarima vjekovne zatucanosti. Plaćaš li porez svojoj Domovini ili je varaš gdje god stigneš? Odgovor na to pitanje kazuje koliki si domoljub u vremenu mira. U vremenu rata, u vojsci smo pozdravljali na samo jedan način: Gospodo vojnici, dočasnici, časnici, pozdrav Domovini! Ne može to znati mularija zadojena mržnjom i školom onih koji su od rata profitirali daleko od prve linije bojišta. Njima je kulerski pozivati se na ustaštvo! Bio sam pripadnik 113. šibenske brigade i nijednom na terenu ni u vojarni nisam čuo da itko uzvikuje Za Dom Spremni! Domovini se, dragi moji, odužiti možete poštenjem i radom, ali to nije tako kul i traži odricanja. Žrtvama rata se, pak, možete odužiti samo kao mirotvorci, ali ni to nije kul. Kul je rušiti, ne graditi, mrziti, a ne voljeti. E pa nećete me natjerati ni da rušim ni da mrzim; nećete me natjerati da mrzim čak ni vas, spodobe koje su više štete napravili od svih mračnih sila koje su stoljećima udarale po Donatovu gradu i jadnoj nam napaćenoj državi.

Moj mi je dobri tata Domagoj ime nadjenuo po Branimiru, knezu Primorske Hrvatske, koji je od 879. do 892. godine, djelovao kao posljednji vladar iz dinastije Domagojevića. Ljepše ime ni zamisliti ne mogu. Od malena sam ga razdvajao na dvije riječi: brani i mir. U skladu s značenjem svoga imena i u skladu s uvjerenjima Kristova duha praštanja i samilosti, gamadi ljudskoj neću poželjeti jame u kakve su oni bacali svoje sugrađane, već ću im poželjeti mir kakav oni drugima nisu dali. Poželjet ću im duhovno buđenje! U ime svoga tate, hrvatskoga ratnika koji je po Kristovu nauku volio svoje i nije mrzio tuđe, poželjet ću im svima preobražaj iz gamadi u ljude!

Prošloga tjedna dvojica su mojih znanaca došla provjeriti na moje radno mjesto jesam li Hrvat ili Srbin. Nije ovdje riječ o promašenim likovima skrivenih lica i imena, koji mi javno prebrojavaju krvna zrnca u komentarima po zadarskim portalima. Ovdje je riječ o ljudima koje znam desetljećima. No i taj je slučaj mačji kašalj spram onoga koji se dogodio prije kojih dva desetljeća. A taj uključuje prijatelje koji su mi bili i ostali poput rođene braće. Moram li birati najjadniju scenu u svome životu, tada bi izdvojio istinu dvojice duhovnih divova koji su se na dugi zamrznuti trenutak pretvorili u bijedne patuljke. Dogodilo se to u sobi mamina mi stana na Meladi, pod uokvirenom fotografijom moga pokojnoga oca Domagoja koja ga prikazuje sumorna lica, u odori 112. brigade. Vjerovali ili ne, dvojica su mojih velikih prijatelja, s kojima sam prošao sve i svašta, ondje, pod ovjekovječenim tužnim pogledom tatinih mi očiju, došli saznati ”Jesam li Hrvat ili Srbin?” Zatekli su me usred rada na Divovima i bunarima. Ne sjećam se koja je glazba svirala u podlozi. Ali se zato dobro sjećam njihovih lica i njihovih pogleda koje su uputili fotografiji moga tate. Nikada mi njihova lica nisu izgledala jadnija.

I sada žalim što im nisam u lica zaurlao: ”Zbog vas bih volio da sam Srbin!” Umjesto toga sam ih pogledao u nevjerici. ”Hrvat sam”, promumljao sam malne režeći nakon što su obojica jadno pognuli glave. Obuzela ih je nelagoda i zavladala je tišina koja se umalo pretvorila u nepremostiv ponor između trojice prijatelja koji su zajedno jurišali još od vrtićke dobi. Ni moj fitilj nije beskonačan i daleko sam ja od dobričine kakvom me mnogi drže. U prvi tren i meni je došlo da im prosikćem činjenice , a posebno onu da se moj tata od prvoga dana razboljevao po ratištima; na Dubrovačkom se ratištu razbolio i nedugo poslije umro. Ja sam se svojoj miloj Domovini časno odužio kao pripadnik 113. šibenske brigade. Položaje pamtim i suborce od kojih se baš nijedan nije uživljavao u ustaštvo: Čista Velika i brda u blizini Rasline. U životu, još su me trojica prijatelja pitala jesam li Hrvat ili Srbin. I znate li što im je zajedničko: nijedan fronta vidio nije! S druge, pak, strane sa mnom su na frontu bili i Srbi boreći se za Hrvatsku. Od osmorice, na jednom ih je položaju bila čak četvorica! Istina je da je puno više Čakića srpske nacionalnosti, no Srbin, eto, nisam, ni s jedne strane…čak ni na papiru. A i da jesam, smetalo mi ne bi ni jednog jedinog promila, nit bi me bilo briga. Ali očito je tolikima moja nacionalnost presudna, u gradu među čijim zidinama odjekuju jeftine poruke mržnje umotane u domoljublje za podobne. I opet se ljubav prema svome uporno mjeri mržnjom prema tuđem. Nakon rata huškati na rat mogu samo oni koji su od rata imali koristi. Učimo li svoju djecu da uvijek i bez iznimke stanu na stranu ljudskosti, tada će ona nesumnjivo platiti cijenu u svijetu nepravde. Cijenu koja donosi miran san i spokojan kraj. Učimo li ih svoju jamu opravdavati susjedovom, dubljom, tada odgajamo spodobe po guštu zloga. Učimo li ih mržnji, duševne olupine stvaramo, opet po guštu zloga. Vrijedi li, dakle, istina prijeđenog puta… Kristova puta u koji se danas nakaradno kunu čak i ratni profiteri, narkodileri i bezdušni rušitelji, ubojice nedužnih i trovači hrvatske mladeži ujednačeni pouzdanom krinkom domoljublja? Strava i bol ratnih jada zadojila je mržnju koja je mnoge preobrazila u osvetnike i nemilosrdne nasilnike, koje su opet naslijedili bahati sinovi gladni moći i razaranja. Na tronu njihova carstva nagurale su se pohlepne i zavidne spodobe koje mrze sve koji žive i misle drugačije. Oko njih, nakotila su se zatucana bića za koja zakon ne vrijedi i zbog koje nam trijezna mladost u gomilama napušta državu. Usred takvog kaosa, koliko će hrvatskih ratnika, majki i očeva, braće i sestara, odoljeti kušnjama? Koliko će ih ustrajati u istinoljubivosti kada im na oči i zadnji ljudski strvinar učini zlo izvrćući istinu u svoju korist? I na koncu, hoće li ih dostajati da se odupru, i hoće li imati dovoljno snage da izdrže do kraja? Hoćemo li na koncu svi posrnuti na pustopoljini ljudske gluposti, na kojoj toliki drže da smo uzvišena rasa, a to nismo niti ćemo to ikada biti! Nema uzvišene rase. Sve su zarobljene u poremećenom krugu zlodjela i odmazde.

Civilizacija i čovjek imaju onoliku mogućnost da se ne zatru, koliko se ne daju prevariti uzvratnom mržnjom. Mržnja žudi kobnome zakonu osvete. Zle strasti bujaju u svakome čovjeku, a protiv njih se borimo bezuvjetnom spremnošću na praštanje i čineći dobra djela koja proizlaze iz samilosti prema svemu što postoji. Samilost se trenira motrenjem svijeta oko sebe očima djeteta koje ne zna za zlo života. Promatraš li mrava na cesti, spoznaš da negdje i nekome ide, i da nešto gradi, smisleno i plemenito; promatraš li ga dulje od trenutka, priraste ti srcu. Drugi dan odabereš pticu ili stablo; pticu nahraniš, a stablo napojiš. Čineći tako, rasteš u duhu i odupireš se mržnji. Taj otpor mržnji u sebi bitka je za uljudbu, za dušu, i za opstanak. Zbog takve su istine, Kristove istine, i svijeta u kojemu nema potlačenih i manje vrijednih, ginuli plemeniti hrvatski branitelji.


BRANIMIR ČAKIĆ Jučer su bili u zatvoru, a danas su stupovi zadarskog društva